Alin Ohanesjan: Istražujem prostor između jezika i iskustva

„Orhanovo nasljeđe“, roman jermensko-američke spisateljice Alin Ohanesjan  je potresna priča o sudbini Jermena i Turaka od prije jednog vijeka i njihovih potomaka u današnje vrijeme. Riječ je o knjizi prepunoj emotivne snage i istorijskog naboja. 

U ovom romanu Alin Ohanesjan je stvorila dva izuzetno upečatljiva lika – mladića neupućenog u prošlost svoje porodice i svoje zemlje, i starice koju progoni danak istorije otet od njenog života. Krećući se kroz vrijeme, od posljednjih godina Otomanskog carstva pa sve do kraja dvadesetog vijeka, „Orhanovo nasljeđe“ pripovijeda o strasnoj ljubavi, neizrecivim strahotama, nevjerovatnoj istrajnosti i skrivanim pričama koje naraštajima mogu progoniti jednu porodicu. 

Kada Orhanovog divnog i ekscentričnog djeda Kemala - čovjeka koji je izgradio pravu dinastiju na tkanju ćilima - budu pronašli mrtvog, potopljenog u kaci s bojom, Orhan će naslijediti taj decenijama razvijan posao. No Kemalov testament donosi više pitanja nego odgovora. Porodično imanje je zavještano nepoznatoj osobi udaljenoj hiljadama kilometara, vrijemešnoj ženi koja živi u jermenskom domu za stare u Los Anđelesu. Njeno postojanje i tajnovitost njene prošlosti samo će produbiti misteriju i pitanje zbog čega je Orhanov djed svoj dom u Turskoj ostavio nepoznatoj ženi, a ne sinu ili unuku.

Alin Ohanesjan rođena je u Kuvajtu. Roditelji su joj ubrzo emigrirali u Južnu Kaliforniju u kojoj živi od  treće godine. Nakon što je magistrirala istorijske nauke, odustala je od doktorskih studija jer je shvatila da je književnost njena prava ljubav. Među brojnim nagradama koje je dobila  nalaze se i PEN Bellwether Award za socijalno angažovanu književnost i Gilmer Train Award za najboljeg mladog pisca.

O nastanku svog debitantskog romana „Orhanovo naljseđe“, spisateljica je na početku razgovora za ART rekla: 

- Htjela sam da istražim odnos između jezika i pamćenja, umjetnosti i pamćenja, kako na individualnom nivou, tako i na kolektivnom. Kada mislite o tome, uviđate da postoji prostor između onoga što se dogodilo i riječi koje koristimo da opišemo ono što se dogodilo. Govorim o tome prostoru između jezika i iskustva. Postoji veliki citat Martina Hajdegera koji kaže: „Jezik je kuća bitka. U toj kući boravi čovjek.“  Koje riječi  koristimo za opisivanje određeng iskustva koje smo razumjeli? To me fascinira jer ima sve vrste odjeka. To je još zanimljivije kada se primijeni na nacionalnu memoriju.

Kako je zapravo nastajao roman „Orhanovo nasljeđe“?

- Željela sam da stvorim određenu distancu između mene i ove priče. Dok je inspiracija za pisanje ovog romana bila priča o mojoj prababi, Elizabet, koja je i sama izbjegla marševe smrti 1915. Svi romani su izuzetno lični, ali ovaj je bio više od toga iz očiglednih razloga. Moji djed i baba po ocu su preživjeli genocid. U stvari, oni su se sreli u sirotištu u Bejrutu, u Libanu. Druga stvar koju sam željela da učinim je da u pisanje ovog romana uključim mnogo istraživanja. Pročitala sam na desetine istorijskih knjiga i primarnih istorijskih izvora. Diplomirala sam istoriju na Univerzitetu Kalifornije, što se pokazalo od velike pomoći.

Koja je istorijska pozadina vašeg romana? 

- Roman pokriva dva vremenska perioda. On se odvija tokom posljednjih godina Otomanskog carstva, otprilike od 1915-1920, tokom tog vremena Otomansko carstvo se u organizaciji vlade sistematski bavilo  ubijanjem svog hrišćanskog stanovništva. Oko 1,5 miliona Jermena je masakrirano, što je činilo oko 60%  jermenskog stanovništva u to vrijeme. Drugi zaplet se odvija 1990. godine, i u Turskoj i u Los Anđelesu.

Porodična tajna pokreće misteriju u romanu „Orhanovo nasljeđe“. Zašto? Šta ste željeli da pokažete ovim narativnim procesom? 

- Istorija porodice je uređaj za povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Jedna od glavnih tema ovog romana je pitanje je koliko prošlost utiče na nas kao pojedince, kao porodicu, pa čak i na nacionalnom nivou. 

Zašto Kemal ostavlja porodičnu kuću strancu, Sedi? 

- To je nešto što morate pročitati i otkriti u knjizi. Kada bih vam to rekla otkrila bih jedan od glavnih preokreta u zapletu.

Jeste li pri pisanju romana imali na umu autentičnu ljudsku sudbinu i stvarne događaje? 

- Mnogi istorijski događaji u romanu su pozajmljeni iz stvarnih događaja i svjedoka zbivanja, neki od njih od mog djeda i babe. Međutim, roman je fikcija.  

Jeste li putovati u Tursku radi svog istraživanja? Da li su turski arhivi otvoreni za vrstu materijala o kome ste pisali? 

- Posjetila sam grad Sivas, kao i širu okolinu tokom 2013. Nijesam konsultovala arhive jer je većina dokumenata pisana na osmanskom turskom jeziku, pa su stoga nedostupni piscima. Romanopisci teško mogu da konsultuju strane arhive.  

Kakve su reakcije čitaoca sa Zapada na knjigu „Orhanovo nasljeđe“?  Česta su poređenja vašeg romana sa „Lovcem na zmajeve“ Haleda Hoseinija. Kakvo je vaše mišljenje o tome? 

- Nikada nijesam ni mogla pomisliti kakve vrste odgovora mogu dobiti. Provela sam sedam godina, pišući roman. Nijesam imala nikakve kontakte u izdavačkoj industriji i nisam imala ni jednog prijatelja pisca. Kritike u novinama u SAD-u su bile sjajne i vrlo blagonaklone. Ja sam vrlo pozitivno iznenađena toplim prijemom knjige. Dok sam je pisala, svi su mi rekli da se nikada neće prodavati, jer to nije bila priča koja interesuje američku javnost. Ja sam je napisala jer sam lično bila opsjednuta tom pričom. Moja motivacija je bila vrlo čista i ja sam zahvalna što sam ostala vjerna mojoj viziji i što nijesam slušala druge.

Vaša knjiga postavlja pitanje šta je značilo biti Jermen u Turskoj prije jednog stoljeća? A kakva je sudbina Jermena u Turskoj danas? 

- Vrlo malo Jermena je ostalo u Turskoj danas, relativno govoreći iz razumljivih razloga. Novinar Hrant Dink, koji je ubijen usred bijela dana zbog svojih stavova je jedan od mojih heroja. Plakala sam danima i izgubila sam nadu kada je ubijen. Naknadno suđenje bilo je još teže za svjedoke. Mislim da se dosta toga promijenio od 1915, ali neke stvari su ostale iste. Nažalost, trenutni režim je izuzetno konzervativan.

Po broju novinara u zatvoru Turska ima jednu od najviših stopa u svijetu. Oni imaju ozbiljne probleme po pitanju slobode govora, ozbiljan problem manjinskih prava. Trudim se da i dalje gajim nadu za Turske manjine. Jedna pozitivna stvar je da je stopa pismenosti mnogo veća danas u opštoj populaciji nego što je to bilo 1915. Možda sam naivna, ali smatram da što zemlja ima više obrazovanje, manje je moguće da će se desiti zločini protiv čovječnosti. To ih ne spriječava, ali može pomoći. Takođe želim da podržim hrabre turske profesore i aktiviste, kao što su Orhan Pamuk, Taner Acam, Elif Šafak, i organizacije kao što je Durde, koji su spremni da priznaju ovu genocidnu istoriju. Kao što znamo, oni su nažalost proganjani i procesuirani u njihovoj vlastitoj zemlji.

Vaš roman je fokusiran na pitanja korijena i etničkog identiteta. Zašto su ova pitanja toliko važna u svijetu danas? Kako vidite ovaj fenomen u kontekstu vašeg romana u kontekstu današnjice?

- Etnički korijeni potiču iz identiteta, a identitet proizilazi iz individualnog i zajedničkog pamćenja. Ja bih voljela da zamislim svijet bez etničkog sukoba, ali jednostavno smatram da je to nerealno. Ovaj roman posebno pokazuje zamagljene redove sećanja, trikove kojima se memorija i identitet mogu poigrati sa nama kao pojedincima. Teško je mrzjeti nekoga, bilo koga, kad saznate njegovu priču. Napisala sam ovaj roman da podijelim priču o Jermenima Anadolije ali sam ga isto tako napisala da bih mogla nešto spoznati od mojih turskih likova. Koji su njihovi strahovi, njihove najdublje želje?

Nedavno je obeležena 100. godišnjica genocida nad Jermenima u Turskoj.  Tada su Turci Osmanlije zarobili jermenske lidere i stručnjake i većinu njih poubijali. Šta nam možete reći o ovoj tragediji i kako je taj događaj uticao na vaše pisanje?  

- Genocid je počeo 24. aprila, kada je uhapšeno 200 intelektualaca, pjesnika i političara, a potom pogubljeno. I danas čitam te pjesnike. Naravno, Vlada je nastavila da ubija još više miliona ljudi. Čitava knjiga je omaž onima koji su izgubili svoje živote i onima koji su ostali, bilo da su Turci, Kurdi, Grci ili Jermeni.

Rođeni ste u Kuvajtu, a potom ste se preselili u Južnu Kaliforniju. Šta nam još možete reći o svom životu? Kako ste počeli da pišete?

 - Uvijek sam bila strastveni čitač. Postoji samo nekoliko stvari koje mi donose više radosti od čitanja dobrog romana. Pišem od svoje 12. godine. Sebe smatram  Jermenkom - Amerikankom, ali ja imam razumijevanje za Bliski Istok, jer su oba moja roditelja rođeni i obrazovani u arapskim zemljama. Jermeni su vrlo dobri i superiorni u svojim sredinama, ali i naporno rade kako bi održali našu kulturnu baštinu. 

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me