Laguna - Bukmarker - Bojan Leković: Nemojte raditi ono što vas čini nesrećnim - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Bojan Leković: Nemojte raditi ono što vas čini nesrećnim

Gotovo nestvarno zvuči podatak da je pisac i osnivač CEO najznačajnije srpske oglasne kompanije KupujemProdajem, koja je od 2008. godine do danas izrasla u najsnažniju internet platformu u Srbiji i jednu od 100 najvećih na svetu u branši sajtova za oglašavanje, izjavio: „Moj uspeh je počeo otkazom.“ On je Bojan Leković. Pravi je džentlmen, dobrodušan i nadasve šarmantan. Pa pride još i milioner: više od pet i po miliona aktivih oglasa svima je dostupno na platformi kojom upravlja. Kako je to postigao, samo za Bazar će ispričati autor drugog po redu poslovnog bestselera „200 kila“ – knjizi o kojoj se ovih dana već uveliko priča.

Foto: Nebojša Babić

Bojan Leković je pisac i osnivač CEO najveće srpske oglasne platforme KupujemProdajem koja mesečno ima preko 30 miliona poseta. Pored uspešne karijere on je i autor dva poslovna bestselera. U knjizi „Medvedi na putu“ pisao je o tome kako se podiže preduzetnički poduhvat, a u „200 kila“ opisuje svoje iskustva i spoznaje koje su prethodile tom njegovom (sada več znamo – velikom) preduzetničkom poduhvatu. U „Medvedi na putu“ Bojan je iskreno opisao svoj put nudeći čitaocu, kroz svoja iskustva, vodič za savladavanje prepreka na putu ka uspehu. Kroz knjigu „200 kila“ opisuje svoje iskustvo kao emigranta koji, odlazi sa Balkana, te velike migrantske raskrsnice i prvi put se susreće sa tim velikim demokratskim Zapadom i pravilima koja tamo vladaju. Opisuje kako se osećao kad je posle deset godina vrhunske karijere dobio – otkaz. Kako se čovek oseća u trenutku kada je potpuno sam i kad sve to vreme ima jednu jedinu priliku, a to je – da bude ono što zaista jeste. Leković je pripadnik generacije čija je zemlja više puta menjala ime. Rođen je na prostoru s kojeg su ljudi odlazili u tri velika talasa. Njega je zahvatio taj drugi veliki emigrantski talas, koji se desio devedesetih godina, a koji je opisan u Bajaginoj pesmi „Moji su drugovi“.

Priča koju je opisao u knjizi „200 kila“ je zanimljiva, posebno kad se ispod svih ovih seoba koje nam se vekovima dešavaju podvuče crta, a procenjuje se da 14 odsto rezidentnog stanovništva Srbije živi na privremenom radnom boravku u inostranstvu. „Želeli smo radnike, a došli su nam ljudi“ – rečenica je koju je davnih šezdesetih godina, sada već prošlog veka napisao Maks Friš, a Bojan Leković je, najpre svojim životom, a onda i u svojim knjigama potvrdio. A tom iskustvu je prethodilo veliko znanje koje je stekao prvo na Elektronskom fakultetu u Nišu, zatim na Univerzitetu u Delftu u Holandiji pored Haga, u oblasti interneta. Dodatno, završio je strateški menadžment Fakulteta za menadžment Univerziteta Erazmus u Roterdamu, koji je jedan od najprestižnijih škola menadžmenta u Evropi. U „200 kila“, kao i u „Medvedi na putu“, opisao je svoj rad u Holandskom kraljevskom telekomu (KPN-u), kompaniji u kojoj je proveo celu deceniju. Osim Holanđana, njegov svet činili su i Nemci, Španci, Francuzi, Amerikanci i, posebno, Japanci. „Upravo to sučeljavanje velikih kulturnih razlika mogu da proizvedu mnogo nesporazuma. Zato je za biznis od ključnog značaja uspostaviti kulturu tog biznisa. A to se opet postiže dugoročnim radom“, kaže Leković.

Pisac i biznismen iz ličnog iskustva tvrdi da uspeh ne zavisi od početnog kapitala, već od vašeg karaktera. Ideja za pisanje ovih knjiga, kako Leković priznao, ima za cilj ne samo da čitaocima pruži jedinstveno životno iskustvo na uvid već da ih podstakne na sopstveni razvoj, tako što će im pružiti verodostojnu poslovnu praksu, pričajući priču koja se njemu desila u inostranstvu, i na taj način ih nauči da proširuju svoju mrežu ličnih i poslovnih kontakata kroz saradnju sa lokalnim stanovništvom, kao i da izađu iz svoje zone komfora i otkriju nove mnogobrojne mogućnosti, spoznajući ono u čemu su najbolji – da bi se u tome i ostvarili. Ovako to pojašnjava: „Bitno je da se pre razmišljanja o biznisu razmišlja o sebi, o svojoj ličnosti... Dobar je svaki biznis koji ispunjava potrebe korisnika, bez obzira na vrstu tih potreba. Zato ne bih govorio o opredeljivanju za određenu profesiju nego o opredeljivanju za onu vrstu delatnosti koja vam je prirodna, koju volite, koja vas ispunjava.“

Na njemu svojstven, duhovit način, Bojan Leković, poslovni čovek koji već 24 godine, sa suprugom i dve ćerke, živi i radi na relaciji Holandija–Srbija, predsednik je Dutch-Serbian Business Association (DSBA), objašnjava kako je njegov put ka postizanju sadašnjeg uspeha počeo otkazom i zašto su nekada teškoće ujedno i najveći pokretači da ispitamo sopstvene potencijale i nađemo svrhu u poslovnom, ali i u životu uopšte.

Pored toga što ste uspešan poslovni čovek, vi ste i autor poslovnog bestselera „Medvedi na putu“, koja sadrži 85 ličnih priča iz preduzetničkog života, pisali ste o tome kako se podiže preduzetnički poduhvat, a u nedavno objavljenoj novoj knjizi intrigantnog naslova „200 kila“ vraćate se korak unazad i govorite o iskustvima i spoznajama koje mu prethode. Da li, po Vama, uspešnost karijere determiniše država i njena veličina, ili lično svojstvo pojedinca i okruženje u kome se razvija i obrazuje?

Uspeh, karijera, sasvim su relativni, određeni na ličnom nivou. Uspešan je onaj ko je ispunjen svojim životom, čime god i gde god da se bavi. Sve ostalo, uključujući novac, to duboko pogrešno merilo uspeha, samo je posledica bavljenja onim što voliš. Nisu suštinski bitne veličine država, bitno je prepoznavanje sopstvenih strasti, svojih snova, a zatim i volje da se oni ispune. Pa ako ne mogu da se ostvare u okruženju u kojem trenutno živiš, ti se otisni dalje, u drugu sredinu. A to znači: budi spreman na rizik, ne boj ga se, prihvati neizvesnosti spoljašnjeg sveta – što ćeš moći samo ako imaš uporište u svojoj spremnosti da učiš i menjaš se.

Kada ste prepoznali svoju sklonost ka prirodnim naukama i šta je uticalo da se opredelite za elektroniku i telekomunikacije?

Još u osnovnoj školi, sredinom osamdesetih godina prošlog veka, poželeo sam da se bavim elektronikom. Bio sam omađijan prvim kompjuterima i živo me je zanimalo šta se to dešava kad se pritisnu dugmići. Vrlo rano sam počeo da rasklapam uređaje pokušavajući da razumem kako rade. Bavljenja elektronikom ne može biti bez bavljenja matematikom, pa sam zato upisao matematičku gimnaziju u Nišu. Pružila mi je značajno znanje za upis i studiranje elektronike na Elektronskom fakultetu u Nišu, koji je takođe imao jaku katedru za matematiku. Disciplina se uvek pominje kad se govori o rezultatima, a samo onaj ko ju je dosledno sprovodio zna koliko teška može biti, a koliko su slatki njeni rezultati. Konkretno, samo da bih uspešno položio prijemni ispit za fakultet, odredio sam sebi normu od sto provežbanih zadataka po svakoj oblasti. Ispostaviće se da će mi bavljenje matematikom tokom školskih dana i studija biti veoma značajno za kasniji rad na Univerzitetu u Delftu, a zatim i u Holandskom kraljevskom telekomu. Sredinom devedesetih telekomunikacije su bile, kao i sada, veoma perspektivna oblast. Ni ovde ne govorim samo o perspektivi zaposlenja i zarade nego o istraživanjima, razvoju, dostignućima primenjene nauke.

Koji je to konkretni razlog Vašeg odlaska iz Srbije, da li je to bila radoznalost, želja za sticanjem novih znanja i veština, izgradnja međunarodnih kontakata i mreže, upoznavanje novih kultura, ali i neprepoznavanje i nespremnost sistema da prihvati perspektivne i energične ljude poput Vas?

Iz Srbije sam otišao u vreme posle NATO bombardovanja. Radio sam kao asistent na Elektronskom fakultetu i razmišljao o budućnosti. Bila je lako saglediva i izvesna. Naizgled, samo da poželiš takvo nešto. Ali misao o tome da me čeka sigurna karijera tako što će proći najmanje petnaest godina dok ne napredujem do mesta redovnog profesora u meni je izazivala teskobu. Moja supruga Aleksandra i ja samo što smo počeli zajednički život i nisam imao dobar osećaj u vezi s tim kako ćemo ga graditi ukoliko nastavim da se bavim naukom u vreme kad nam je zemlja bila razorena i udaljena od svetskih tokova. Javio se u meni jak poriv da nastavim školovanje i doktoriram u inostranstvu, u bilo kojoj zapadnoj zemlji. Raspitivao sam se o mogućnostima, a jedan moj prijatelj je imao brata na doktorskim studijama baš u Holandiji i on me je podstakao da prve biografije pošaljem na adrese holandskih univerziteta. O Holandiji skoro ništa nisam znao, a još manje o Univerzitetu u Delftu kod Haga. Dušan Matić, naš čovek sa iskustvom u Holandiji, objasnio mi je da Delft ima jedan od najjačih tehnoloških odseka na svetu, da je to u stvari jedan evropski MIT. Lampice su počele da svetle i posvetio sam se pripremama za odlazak.



Kako ste se suočili sa novom sredinom, kako živeti kad si prvi put na Zapadu?

Detaljno o tome pišem u svojim knjigama, „Medvedi na putu“ i „200 kila“. Nije jednostavno dati savet kako živeti, a ne zvučati kao da govoriš opšta mesta. Opšti i zaista ključni savet je da savladavaš strahove tako što ćeš se s njima suočavati. Da radiš mnogo i disciplinovano, da se prilagođavaš promenama i pri tome uvek ostaneš dosledan svojim snovima koji su te i doveli u stranu zemlju. Zapad ti zaista pruža priliku. Moja spoznaja te prilike možda se razlikuje od opštepodrazumevane da Zapad daje priliku da radiš i napreduješ. To je svakako tačno, ali ja bih rekao da ti Zapad pruža jedinstvenu priliku da se suočiš sa sobom i budeš iskren prema sebi – da se preispituješ šta zaista želiš od života i koliko si spreman da učiš i radiš da bi to i ostvario u uslovima velike konkurencije. Ukoliko znaš šta hoćeš i spreman si da radiš, Zapad će ti omogućiti da se iskažeš.

U Vašem slučaju taj put je tekao ovako – Elektronski fakultet u Nišu, zatim Univerzitet u Delftu u Holandiji i na kraju Holandski kraljevski telekom, kompanija u kojoj ste proveli celu deceniju. O svom radu i izgrađivanju u toj ogromnoj kompaniji upravo i pišete u knjizi „200 kila“. Šta danas možete reći, šta je kruna Vašeg dvadesetogodišnjeg obrazovanja?

Obrazovanje je proces, neprekidno traje, naročito u tehnološkom svetu. Zato ni diploma ili savladavanje nove alatke, koliko god moćni bili, nisu krunisanje, nego samo jedna etapa razvoja. A ako hoćeš da se baviš biznisom, osim ekspertize u oblasti u kojoj gradiš biznis, ti, kao preduzetnik, moraš da savladaš i principe i procese poslovanja, i to u totalu: i finansije, i procese i marketing i zapošljavanje… Kad je rad u inostranstvu u pitanju, naročito u zemljama koje ne pripadaju engleskom govornom području, znanje jezika i kulture u kojoj živiš od ogromnog je značaja za tvoj napredak. Zato, ako bih baš morao da istaknem jedan segment svog obrazovanja, bilo bi to što sam veoma dobro naučio holandski jezik. Poslušao sam savet iskusnijih, koji su me uputili na to da bez obzira na raširenu upotrebu engleskog jezika neću moći da se prilagodim životu u Holandiji ukoliko ne naučim jezik ljudi kojima sam okružen. Sistematični i organozovani Holanđani osmislili su ubrzani program učenja jezika, izuzetno težak ali i efikasan, koji je i nazvan po mestu nastanka kao delftska metoda. Mislim da ništa tako teško i intenzivno u životu nisam učio, kao tih meseci na početku karijere u Holandiji. Ali isplatilo se. I opet na duže staze: prošlo je pet godina od dolaska dok nisam počeo da se osećam kao da zaista pripadam tom novom svetu u kojem sam se obreo.

Šta je to (koja specijalna znanja) što Vam je otvorilo vrata velikih kompanija u kojima ste nastavili da se bavite istraživanjem i razvojem iz jedne druge perspektive, podjednako izazovne, vrlo kompetitivne i perspektivne?

Bilo je to znanje telekomunikacija i matematike, naročito u prvoj fazi, kada sam se bavio naukom na Delftskom univerzitetu. Kada sam prešao u telekomunikacionu kompaniju, i to jednu od najrazvijenijih na svetu, sva stručna znanja koja sam do tada stekao bila su tek osnova za novo učenje jer bila su samo teoretska, a u industrija je svet drugačijih, primenjivih, praktičnih znanja. U KPN-u sam bio jedan od ne tako brojnih inženjera, što mi je pružilo priliku da koristim sve mogućnosti da se stručno usavršim, a one su bile brojne, dostupne, vrlo kvalitetne i trebalo je samo da ih dohvatiš. U tom samo nalazi se suština tvog napretka: od tebe zavisi da li ćeš iskoristiti prilike. Niko se specijalno tobom neće baviti, niko ti neće reći, hej, uči baš to i to, tako i tako. Ti sam moraš da prepoznaš šta ti treba, a sistem ti nudi obilje mogućnosti da to i stekneš.

Usavršavanje analitičkih veština, razvijanje kritičkog razmišljanja, važnost preciznosti i doslednosti u interpretaciji rezultata, timski rad i komunikacione veštine, samo su neke od vrednosti koje ste stekli kao rezultat tog procesa. U kojoj meri je taj profesionalni napredak bio praćen i ličnim?

Neodvojivi su jedan od drugog. Povezani su sa najdragocenijim resursom koji imamo, a to je vreme. Kako je proticalo, tako se i moja porodica razvijala, rođene su ćerke, moja supruga Aleksandra je gradila svoju karijeru, takođe u telekomunikacijama, i mi smo se sve dublje povezivali sa holandskom kulturom i načinom života. Ta kultura je postvljena na veoma racionalnim osnovama, što meni veoma odgovara. Zasniva se na organizaciji, sistematičnosti, funkcionisanju u skladu s čovekovim potrebama. U suštini, zasniva se na planiranju i predvidivosti.

Opisali ste svoj menadžerski pristup koristeći definiciju Petera Drakera koji smatra da je suština dobrog menadžmenta i postizanja rezultata ako se ide na podržavanje i isticanje jakih strana članova tima, a gde se njihove slabosti čine irelevantnim. Kome u tom smislu dugujete posebnu zahvalnost?

Ha-ha, i dobrim i lošim šefovima. A imao sam ih. Baš šefa koji vas ne razume i ne podstiče najbolje u vama. Godinama kasnije, o čemu i pišem u „200 kila“, taj moj šef s kojim sam imao mnogo muka, i to u najosetljivijem periodu, na samom početku karijere, u stvari je bio u nesporazumu sa mnom onoliko koliko i ja s njim. Sistematski smo se promašivali, a kad sam odlazio od njega, misleći kako će biti srećan što me se rešava, desilo se baš suprotno: bio je veoma iznenađen i razočaran rastankom. S druge strane, izdvojio bih čoveka koji se prema meni odnosio mentorski, i koji je svojim ogromnim znanjem, blagom prirodom i krajnje dobronamernim stavom doprineo kao savetnik i samim počecima KupujemProdajem. O Benu sam pisao i u „Medvedima na putu“ i u „200 kila“. Posebnu zahvalnost dugujem izvanrednim kolegama, pravim blistavim umovima današnjice koji i sada zauzimaju visoke pozicije u tehnološkom svetu i biznisu.

Postoje određene lekcije koje ste naučili u životu. Prva glasi: moraš biti iskren prema sebi u vezi sa svojim željama, mogućnostima i potrebama. A kako to spoznati?

Prvo, duboko razmišljati. Zapanjujuće je koliko mi u stvari malo razmišljamo o suštinskim stvarima, a koliko mnogo o operativnim i svakodnevnim. Sledeći korak jeste izvlačenje zaključaka o sebi. Ne o nekom projektovanom sebi, već o suštom sebi. Na osnovu zaključaka o tome šta zaista želiš, počinješ da gradiš koncepte o tome kako da te želje ostvariš. Brzo ćeš shvatiti da ih nećeš ostvariti ako ne voliš to što radiš i ako nemaš volju i disciplinu.

Druga velika lekcija, koja je ključna za ispunjenje svojih težnji glasi: moraš biti beskompromisan. To znači? Kako se plaća svako odustajanje od tog puta?

Beskompromisan znači spreman da ne dozvoliš sebi da se ušuškaš u lažni komfor. I sâm sam se našao u situaciji da se razočaram u put koji sam odabrao. Bavljenje naukom nije uopšte izgledalo onako kako sam ga zamišljao. Kao doktorand osećao sam se zarobljeno u projektu svog mentora. A mogao sam da nastavim da radim u stabilnom okruženju sa sigurnom i pristojnom platom do kraja karijere. Umesto toga, dao sam otkaz na Univerzitetu i prešao u industriju, a to je bio nov početak, nova neizvesnost o kakvoj nisam ni sanjao pre odlaska iz naše zemlje. Međutim, ta neizvesnost nije zasnovana na hazarderstvu. Odluke uvek donosim duboko sagledavajući čitav spektar njihovih dugoročnih posledica. Prelazak u industriju dugoročno je značio moj veliki razvoj u praktičnoj primeni znanja, izlazak iz laboratorije i orijentisanost ka konkretnom korisniku mog rada. Da se nisam opredelio za taj put, ostao bih nesrećan u sigurnosti akademske karijere. Eto kako izgleda jednostavno: nemojte raditi ono što vas čini nesrećnim.

Osim pomenute beskompromisnosti, koju prevodite i kao hrabrost da snosiš trenutne posledice svojih dugoročnih odluka, kažete treba i da se strateški otvoriš za uticaj ljudi koji te okružuju. Da li to prethodno znači da je važan odabir adekvatnog okruženja?

Vi samo donekle možete odabrati okruženje, možete odabrati jednu sferu većeg dijametra, na primer univerzitet ili industriju, zatim konkretnu komapniju, a kakve ćete ljude i odnose zateći, to ne možete znati. Čak i kad steknete veliko iskustvo i ugled u jednoj kompaniji, vi se niste ustoličili, vi ne znate da li će vas sutradan zateći reorganizacija koja će vas prebaciti u neki drugi sektor, među druge ljude. Ali možete da budete otvoreni da ih čujete, da sarađujete, ali uvek spremni da sučelite mišljenja, i to krajnje otvoreno. Samo je jedan entitet konstantan u svim tim različitim okruženjima, a to ste vi sami, odnosno vaš karakter. Nemojte voditi politiku, vodite dijalog. Holandska kultura mi je mnogo pomogla da iskažem sebe i u okruženjima koja nisu blagonaklona prema meni, zato što je to kultura koja insistira na direktnosti. Veliko je olakšanje svakom emigrantu kad zna ne samo da ima pravo nego da je prosto dužan da ga koristi, da otvoreno, argumentovano i vrlo direktno kaže drugome šta misli, bez obzira na hijerarhiju.

Pretpostavljam da je biti među ljudima najrazličitijih karaktera i ekspertiza životno iskustvo i karijerno blago. Od njih se stiče ne samo stručno znanje, ono čak nije i najvažnije, nego znanje o ljudskoj prirodi... Šta ste iz tog iskustva o sebi naučili?

Da nisam toliko bitan, da nisam nezamenjiv. I da to ne znači da sam unižen. Naprotiv, to znači da i ja, kao i svi drugi, imamo obilje prilika da se iskažemo. Da ako iz ko zna sve kojih razloga ne uspemo na jednom mestu, za nas ima mesta na drugom. To je na kraju koncept Zapada: obilje prilika da pojedinac ostvari sebe i u isto vreme bude koristan kolektivu. Pod jednim uslovom: da imaš karakter. Bez obzira na sve kulturne razlike, mi ljudi smo veoma slični, i svakom čoveku će njegova priroda odrediti njegovu sudbinu. Zapad, uz sve nesavršenosti, za sada bolje nego drugi koncepti, omogućava koliko-toliko pomirenje sopstvene prirode sa zahtevima kolektiva.



Knjiga „Medvedi na putu“ sadrži osamdeset pet priča. U toj knjizi ste podelili svoje iskustvo o tome šta je u glavi njihovih šefova, menadžera, direktora, i kroz koje prepreke, neretko mentalne, prolaze ti ljudi – Medvedima, zapravo, nazivate probleme koji su dovodili do uvida i uzrastanja preduzetnika u menadžera i poslovnog lidera. Verujem da ste mislili na velike probleme, kako ste se s njima nosili?

Kao što sam i naglasio: uvek uz svest o dugoročnosti. Rešavanje svakog izazova zasniva se na vaganju njegovog značaja za budućnost kompanije. Pri tome, nema dobrog rešenja ukoliko nije dobro za ljude koji nose posao. Biznis, pravi biznis, zasniva se na win–win principu. Mora biti dobro i zaposlenom, i lideru i krajnjem korisniku i društvu. Zvuči kao utopija, ali evo kako to izgleda u praksi. Treba preispitati samo značenje misli o dobrobiti za sve. Kako, recimo, može biti dobro zaposlenome koji dobija otkaz? Kompanija je živ organizam, prilike na tržištu se menjaju, i ako potrebe za njegovim poslom nema, zadržavanje će urušavati i kompaniju i tako i njega samog. Suština je u tome da celo tržište bude takvo da zaposleni lako može da promeni posao. A to opet zavisi, u ogromnoj meri, od njegovog karaktera: koliko je spreman da uči i da se menja.

„Čovek može da uspe u bilo kom poslu“, kažete. Kako i koliko znanja iz IT sveta mora da ima osoba koja želi da se bavi biznisom? U kom pravcu će ići razvoj informacionih tehnologija? Vi ste tu ekspert…

Jasno je da je u ekspanziji razvoj veštačke inteligencije. Koliko god se razvijala, ona će uvek biti samo jedna od alatki koje nam olakšavaju život. Olakšavanje se zasniva na tome što AI ukida jezičku barijeru između korisnika i mašine. Sada mašina razume naš maternji jezik, a ne samo programski. To znači obilje mogućnosti za svakog od nas. Umesto da angažujemo programera, ili grafičkog dizajnera ili projektanta, mi sami možemo doći do izvanrednih gotovih rešenja svojih potreba. Samo, u kojoj meri? Kako pričati s mašinom? Umemo li mi to? Budućnost je prilično jasna: veštačka inteligencija će uticati na naše učenje, pomoći će nam da sveobuhvatnije razmišljamo, pomoći će nam da mi sami budemo bolji eksperti u svojim oblastima, jer samo ako duboko poznajemo svoju oblast, mi ćemo moći kvalitetno da koristimo AI. Pri tome, istinska ljudska kreativnost uvek će biti najviše cenjena.

Kako se u Vašem slučaju probudio preduzetnik i kako se rodila želja za ulaganjem u Srbiju, kako je nastao i gradio se KupujemProdajem, a o čemu ste pisali u knjizi „200 kila“, pažljivo odabranog podnaslova: Šta zna emigrant šta je korporacija?

Bio je to dug proces. Nisam prosto seo jednog dana i odlučio da idem u preduzetnike. Usred korporative karijere, i to na njenim vrhuncima, započeo sam jedan hobi projekat koji me je silno zabavljao. Bio je to KupujemProdajem. Posle posla uživao sam u razvoju jednog koncepta koji nije nastajao da bi bio biznis, nego da bi prosto funkcionisao i da bih ja u njemu našao ventil od svakodnevice. Uzor za KupujemProdajem bio je holandski Marktplac, internet oglasnik za prodaju polovnih i novih stvari i usluga. Od prvih dana života u Holandiji divio sam se njihovoj skromnosti, kulturi poštovanja vrednosti i svesti o potrebama drugih. Ukoliko nekome neki predmet nije bio potreban, on ga ne bi bacao, nego bi ga poklanjao ili oglašavao na Marktpalcu, kako bi vrednost tog predmeta nastavila da živi kod nekoga kome je potreban. I meni samom je na početku života u Holandiji mnogo značio Marktplac, jer sam mogao da kupim veoma kvalitetne stvari po veoma niskim cenama. Pomislio sam kako je baš takvo nešto potrebno Srbiji, u kojoj se polovne stvari prodaju na buvljim pijacama. Uporedo sa razvojem KupujemProdajem, Holandski telekom je prolazio još jednu od svojih reorganizacija. Odvijale su se svake dve godine, o čemu pišem u svojim knjigama. To je jednostavno značilo da se svakome, i najvišem menadžeru, može desiti da u petak dođe na posao a da ga zatekne obaveštenje da od ponedeljka više ne dolazi na posao. Ili da će biti premešten u drugi sektor, možda i u drugi grad, da radi neki drugi posao. Ja sam konkretno dobio otkaz. Posle deset godina vrhunske karijere. Jednostavno, tržište je presudilo da nije više nije bilo potrebe za mojim radom. Nisam više želeo da živim u takvoj vrsti neizvesnosti. Čim je KupujemProdajem pokazao da odgovara potrebama korisnika u Srbiji i da se puni sve većim brojim kvalitetnih oglasa, otisnuo sam se u poduhvat.

Kako ste se osećali kada su Vas na jednom od ključnih životnih raskršća, u vreme kada ste 2011. godine saznali da ćete nakon deset godina u Holandskom kraljevskom telekomu, poznatijem kao KPN – dobiti otkaz i kada su Vas sačekali tipovi koji su se zvali Zapadni Duh i Petlova Kresta? Šta se pomislili u prvom trenutku? Kad posle deset godina vrhunske karijere dobiješ – otkaz, osetiliš li da si poptuno sam na svetu?

Prvi otkaz me je baš iznenadio, jer mi je saopšten bukvalno prvog radnog dana. Tada nisam znao koliko je korporacija organizam sav u promenama. Osetio sam veliki egzistencijalni strah, navrle su mi slike poražavajućeg povratka u Niš. Ali odmah se ukazala nova prilika, i to na drugom mestu u istoj komapniji, i ja sam je iskoristio. Deset godina kasnije ponovo dobijam otkaz, ovog puta sa ogromnim iskustvom. Nema gorčine, nema razočaranja, jednostavno znaš kako funkcioniše kompanija. Ima samo motivacije da nastaviš dalje. To dalje značilo je da sam doneo odluku da moja sudbina više nikad ne zavisi od korporativnih sila. Prvo sam postao nezavisni konsultant, a paralelno sam podizao KupujemProdajem. Inače, Zapadni Duh i Petlova Kresta doslovni su prevodi holandskih imena mojih tadašnjih šefova.

Danas kad posedujete kompaniju koja je izrasla u najveću internet platformu u Srbiji i jednu od 100 najvećih na svetu u branši sajtova za oglašavanje, imate li utisak da ste moćni? Kako se nosite sa uspehom? Kako ste (ako jeste) pobedili svoj ego?

Nikakav osećaj moći nemam, samo osećaj sve veće odgovornosti. Kako za zaposlene koji razvijaju platformu tako i prema društvu čije potrebe ispunjavamo. Sa više od tri miliona registrovanih korisnika i više od pet i po miliona aktivnih oglasa u svakom trenutku, KupujemProdajem je dosegao nacionalni značaj. Hiljade malih biznisa živi od prodaje preko naše platforme, a stotine hiljada ljudi dopunjava porodični budžet, dok svi zajedno produžavamo životni vek stvari i premeštamo ih sa puta ka otpadu do nove svrhe koju će imati kod onoga kome su potrebni. Time značajno utičemo na raspodelu vrednosti u zemlji. Svaki dan razmišljam o tome. U ovakvoj fazi rasta i razvoja najpogrešnije moguće postupanje lidera jeste postupanje iz nekakvog osećaja moći. Ako već govorimo o nekoj moći, ona se zasniva na potencijalu kompanije da nastavi da raste i razvija se sa što manje operativnog udela u poslu njenih osnivača. Naizgled paradoksalno, najveća moć lidera kompanije upravo se i sagledava u odsustvu njegove moći, odnosno u kapacitetu kompanije koju je osnovao da funkcioniše i bez njega.

Da kažemo i nekoliko reči o famoznom početnom kapitalu. Da li se biznis zasniva na njemu, ili je on samo jedna od alatki biznisa?

Biznis se zasniva na kapacitetu vašeg proizvoda (bio to predmet ili usluga) da ispuni potrebe korisnika. Prvo morate imate proizvod, a do njega se može doći i bez nekog posebnog početnog kapitala. Velika većina startapova propadne, a imali su obezbeđen početni kapital. Najveći kapital koji unosite na početku jeste vaše vreme i naravno vaše znanje. Investicija je dobrodošla, ali ona ne mora biti finansijska, može biti savetodavna i ekspertska. U svakom slučaju, cilj je što pre postići održivost.

Suprug ste i otac dve ćerke. Zašto ste se odlučili da nastavite da živite i radite u Holandiji i da održavate posao na platformi KupujemProdajem, sa kancelarijom u Nišu? U čemu je ključna razlika u poslovanju u Srbiji i u Holandiji?

U Holandiji živimo u budućnosti. Recimo, gledajući kako funkcioniše njihov oglasnik Marktplac, video sam kako će 15 godina kasnije izgledati onlajn oglašavanje u Srbiji kroz KupujemProdajem. S poslovnog stanovišta, izvanredna je pozicija posmatrati svet iz pozicije budućnosti. Srbija je sjajno mesto za razvoj svih vrsta biznisa, naročito uslužnih. Međutim, nisu biznis razlozi glavni uzrok ostanka u Holandiji. Pre nastanka KupujemProdajem, u Holandiji su rođene moje dve ćerke, koje uzrastaju i školuju se u holandskom okruženju. S druge strane, ja i nisam emigrant koji cele godine radi u inostranstvu, a u svoju zemlju dolazi na dve nedelje godišnjeg odmora. Svakog meseca provodim dane u Srbiji i živim istovremeno u dva sveta, unoseći u svaki najbolje od sebe.

Uspeh, karijera, sasvim su relativni, određeni na ličnom nivou. Uspešan je onaj ko je ispunjen svojim životom, čime god i gde god da se bavi. Sve ostalo, uključujući novac, to duboko pogrešno merilo uspeha, samo je posledica bavljenja onim što voliš.

Obrazovanje je proces, neprekidno traje, naročito u tehnološkom svetu. Zato ni diploma ili savladavanje nove alatke, koliko god moćni bili, nisu krunisanje, nego samo jedna etapa razvoja.

Koncept Zapada glasi: obilje prilika da pojedinac ostvari sebe i u isto vreme bude koristan kolektivu. Pod jednim uslovom: da imaš karakter.

Autor: Gordana Mašić
Izvor: Bazar


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više
verica vinsent kol pravdoljubiva spisateljica krimi romana laguna knjige Verica Vinsent Kol: Pravdoljubiva spisateljica krimi romana
20.09.2024.
Intervju sa našom spisateljicom Vericom Vinsent Kol vodila je Ana Atanasković. Kada i kako Vam je došla ideja da počnete da pišete kriminalističke romane? Pretpostavljam da sam jedan od retk...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.