Jesen je pravo vreme za čitanje
klasika, a ovu sezonu kod mene otvara
Flober. Prema mom mišljenju, ovaj najpoznatiji njegov roman mogao se zvati i „Velika očekivanja“ (no
Dikens je koju godinu kasnije
upotrebio taj naslov). Roman je doživeo veliku popularnost, ali je zbog teme o preljubi nailazio i na kritike ondašnjeg društva. Lik Eme Bovari inspirisan je ženom koja je zaista postojala (Delfin Delamare) i koja se nakon počinjenih preljuba otrovala. Flober je na osnovu njene priče stvorio lik mlade žene koja, pod uticajem ljubavnih romana, ima velika, romantična očekivanja od života, kao i pogrešnu predstavu o ljubavi i braku, te pokušava da oživi svoje snove uporno bežeći od stvarnosti.
Nakon udaje za Šarla, jednostavnog čoveka skromnih primanja i nevelikih ambicija, ona shvata da će živeti dosadnim provincijskim životom. Umesto da pokuša da izvuče najbolje iz takvog života i iskrene muževljeve ljubavi, Ema sve više tone u izmaštani svet. Sanja o Parizu, o plesu i zabavama, o bogatom vikontu, o haljinama i nakitu... Slepa za ljubav koju joj pružaju muž i ćerkica, mašta o velikoj, epohalnoj ljubavi, o životu ispunjenom poezijom i raskoši.
Život u maloj sredini, nezadovoljstvo finansijama, razočaranje u muža stvaraju u njoj bes, bol i patnju. Sve to rezultira potpunim odsustvom zdravog razuma i udaljavanjem od porodice, dok konačno ne popusti pred nasrtajima zaljubljivih mladića (prvo jednog pa kasnije drugog, koji se kunu u večnu ljubav). Spoznaja da ima ljubavnika, i da se konačno nešto dešava, opija je poput droge, postaje zavisna od takvog života. Neminovno, upliće se u sve veće laži zarad malo uzbuđenja i nekoliko ukradenih sati sladostrašća, da bi na kraju, jer takav život košta, upala u zamke zelenaša, čime sebi i porodici uništava svaku šansu za budućnost.
Uprkos svemu, ne možemo suditi Emi Bovari. Sam autor nam nije dao tu mogućnost, ne stavljajući se ni na čiju stranu. Ema je sama sebi najveći neprijatelj, nesrećna žena tragične sudbine i, očigledno, žena sa poremećajem ličnosti, koji će kasnije po njoj dobiti naziv –
bovarizam.
Koliko je Flober, kao pisac bio i dobar psiholog, i kako sjajno oslikao karaktere svojih likova, nesvesno je doprineo tome da francuski filozof Žil de Goltije u svojoj studiji proučava pojam bovarizma. Taj pojam je definisao kao stanje trajnog nezadovoljstva u kojem se stvarnost negira ili odbacuje. Danas moderna psihologija usvaja taj pojam. On se naime ne pojavljuje u dijagnostičkom priručniku za psihologiju, ali se koristi za definisanje niza karakteristika i simptoma u nekim poremećajima ličnosti. Bovarizam može biti usko povezan i sa narcisoidnim, kao i histrionskim poremećajem (sklonost ka drami, preterivanje osećaja), kao i hroničnim osećajem praznine. To sve skupa dovodi do stanja depresije i melanholije, uz napade besa kao posledice frustracije stvarnošću, koji vodi do autodestruktivnog ponašanja.
Floberova težnja da izleči čovečanstvo, pa i sebe, od snova i naivnosti, iluzija o ličnoj velikoj vrednosti, dovela je do toga da kaže: „Madam Bovari, to sam ja!“ Kada je bolje upoznamo, sigurna sam da ne možemo suditi Emi Bovari, bila ona fiktivna ili stvarna ličnost.
Preporuka – čitajte „Gospođu Bovari“ i otkrijte ima li u vama makar malo bovarizma...
Autor: Silvija Mitrović
Izvor:
Delfi Kutak