Završila sam čitanje romana „
Mensfild park“ i razmišljala da li uopšte da pišem osvrt iz dva razloga: 1) o romanima
Ostinove dosta se pisalo u Kutku, a i generalno na drugim mestima i u drugačijim formama, 2) činilo mi se da ništa novo ne bih mogla reći i da bi osvrt mogao ispasti isforsiran (videćemo).
Predomislila sam se, međutim, kad mi je na Fejsbuku „iskočila“ vest da
Netflix priprema novu ekranizaciju romana „
Gordost i predrasuda“ u čast 250 godina od rođenja Ostinove. Opisujući radnju romana, autor teksta je napisao „...a čuvenog doktora Darsija igraće...“. Doktora Darsija?!?
Ovaj šok od nepoznavanja i „netruda“ da se bar proveri ono o čemu se piše, navelo me je da se predomislim i dam svoj doprinos prikazom „Mensfild parka“ – čisto iz bunta prema banalizaciji a i da bih sa nekim podelila ovu „vest“.
Radnju romana ću sažeti i opisati tek toliko da bih uvid u nju predstavila nekom ko roman nije čitao, a akcenat bih stavila ne nešto što je, po mom mišljenju, najveća vrednost ove knjige.
Idemo redom...
Fani Prajs kao devojčurak dolazi u Mensfild park, imanje koje pripada imućnoj porodici Bertram, a u svojstvu njihove siromašne rođake. Fanina majka je svojom nepromišljenom udajom osudila, kako sebe tako i svoj porod, na neprestanu oskudicu. Igrom slučaja, njena starija sestra ledi Bertram udala se mnogo promišljenije i, srećom po Fani, ser Tomas (suprug pomenute ledi) pristaje da je primi u svoj dom.
Premda vaspitavana kao i ćerke Bertramovih, premda joj je pruženo isto ili bar slično obrazovanje, Fani Prajs se baš nikada nije osetila dostojno milosti koja joj je ukazana. Jedinu utehu u rastavljenosti od porodice naći će u društvo Edmunda, mlađeg od Bertramovih sinova.
Godine će prolaziti, a okolnosti će se menjati. Dolazak sestre i brata Kroford u posetu susednom imanju izazvaće niz događaja koji će na svakog žitelja Mensfild Parka imati neposredno ili posredno dejstvo. Bićemo svedoci jedne iskrene ljubavi, braku iz računa, teške bolesti, putovanju u Portsmut, kao i skandalu nastalom iz strasti. Epilog romana povoljan je po Fani, a ko ga ne zna – eto prilike da ga upozna negde na 450. strani.
A sad o stavljanju akcenta… Ovo nije moj omiljeni roman Džejn Ostin, ali jeste najdublji u prikazu likova, njihovih naravi i predstavlja jednu ozbiljnu kritiku „braka iz računa“, kao i površnosti engleskog društva u njegovoj težnji ka materijalnom bogatstvu.
Pored svog uobičajenog sarkazma, Džejn se koristi činjenicama delovanja Istočnoindijske kompanije kako bi istakla osvajanje „ratnog plena“ kao nešto što su pripadnici engleskog društva smatrali za potpuno normalno i prirodno. (Pretpostaviću da se to mišljenje vrlo malo ili gotovo nikako nije promenilo do dana današnjeg).
Pored lika same Fani Prajs, najviše me se dojmio prikaz lika njene tetke, gospođe Noris. Zaista je teško ne osećati odbojnost prema ovoj ženi, tako zaslepljenoj samom sobom, i njenoj gramzivosti maskiranoj u štedljivost. Sve dobro na imanju Bertramovih dobro je zbog njenog delovanja. Sve loše proizilazi iz Fani, njene naravi i postupaka. Po mišljenju gospođe Noris. Sirota Fani…
Krofordovi predstavljaju svojevrsnu antitezu Fani i Edmundu, a Marija Bertram je upravo onakva frivolna dama iz visokog društva koje Džejn u svojim delima ima običaj da karikira, ali i žali jer da li ona uopšte može biti drugačija s obzirom na čitavu materijalističku postavku društva.
Čitava paleta sjajno oslikanih likova defiluje ovim romanom, i ja vam toplo preporučujem da ih upoznate. Iako u vama neće izazvati leptiriće u stomaku kao Gospodin Darsi (hi, hi) i Elizabet Benet, nadam se da će vam se roman dopasti kao i meni iz nekih od gore navedenih razloga. Iskreno vaša…
Autor: Milena Jocović
Izvor:
Delfi Kutak