
Život može da bude velikodušan. On može da vam zaleči srce i šapne da uvek može da se počne iznova, da nikad nije kasno da se nešto promeni. Potvrđuje da vredi živeti zbog mnogo, mnogo stvari. A jedna od njih – jedna od stvari koja vam potpuno neočekivano donosi radost – jesu pingvini.
Ljubav leči, ljubav isceljuje, ljubav je najlepši osećaj koji jednog čoveka može preplaviti. I što je više dajemo, više je imamo, bez obzira što život nije savršen. Ponekad ljubav možemo pronaći na najčudnijim mestima na svetu ... Ovoga puta to je Antarktik.
Veronika Makridi mi je od prve stranice prirasla za srce. Hrabra, uhvatila se ukoštac sa životom. Osetila sam da je posebna, heroina, iako je oko sebe stavila nevidljivi štit i retko koga pušta u svoj svet samo zato što je na svojoj koži osetila šamar realnosti i surovost života koji ponekad tako jako ugrize za srce, i onda vi morate dalje a kako kada vam jedan deo nedostaje. O svojoj prošlosti ne priča nikome, ona je zaključana u kutiji. Ta fascinantna osamdesetošestogodišnja žena živi u Škotskoj, društvo joj pravi radoznala pomoćnica Ajlin. Veronika je perfekcionista. Znam da ćete pomisliti da je zahtevna starica koja samo naređuje, ali daleko je od toga. Veronika je predivna, samouverena, puna ljubavi (koje je ostala željna) i pažnje, humana, a posebno me oduševljava njena odlučnost. Puna je energije, voli prirodu i, što je još važnije, voli životinje. Rano ostaje bez oba roditelja, što je nešto što ostavlja traga jer nikada više nisi potpun a izbora nema jer se mora napred. Borila se Veronika kroz život kako je znala i morala, naučila je da ne da na sebe, branila se ponosom i potiskivala bol.
Život je osetljiva ravnoteža između onog što govorite naglas i što zadržavate u sebi. U mom slučaju, sve sam uglavnom zadržavala u sebi. Jedino tako mogu da ostanem pribrana.
Veronika Makridi će doneti dve važne odluke. Prva je da unajmi agenciju koja će saznati nešto više o njenoj porodici a druga se odnosi na pingvine, zbog emisije o životinjama Roberta Sedlboua, koju redovno prati. Odlučuje da spremi sve što je potrebno, kontaktira tim naučnika na ostrvu Loket i sprema se za dugo putovanje na Antarktičko poluostrvo. Želi da vidi gde pingvini žive, da što više vremena provede sa tim divnim pticama, da upozna tim i njihov rad i pomogne organizaciji da opstane i time nastavi istraživanje o pingvinima.
Pingvini su svuda okolo. Neki čiste perje, neki leže na stomaku i spavaju, neki kao da tračare u društvu. Drugi samo stoje i stoički zure u daljinu. Gledajući ih i zajedno i pojedinačno, svima sve dobro funkcioniše. Ni najmanje ih ne uznemirava naše prisustvo.
Da li će Veronika pronaći nekog člana svoje porodice pre nego što krene na put? Šta je zapravo nagnalo Veroniku da se uputi put Južnih Šetlandskih ostrva i šta će se sve tamo dogoditi ...?
Uvek se oduševim kada pisac istražuje za svoj roman i ulaže sve raspoloživo u svoje štivo da bi mi čitaoci u potpunosti uživali.
Hejzel Prajor je puno truda uložila, koristila je brojne knjige i veb-sajtove, imala pomoć od organizacije
Living Coasts, koja joj je omogućila susret sa pravim pingvinima. Zahvalnost duguje i Britanskom institutu za istraživanje Antarktika, čiji je cilj da se probudi svest za očuvanje prirode i brige za planetu.
Puno toga bih vam još pričala o ovoj savršenoj knjizi punoj ljubavi i topline, porodičnim kao i prijateljskim odnosima, ali bojim se da ću previše otkriti. Preporučujem je od srca jer ima tako divne poruke, životne... Život prestaje kada odustanemo i predamo se a sve dok imamo volju, želju i hrabrost da se borimo, ostajemo, tu smo i promenićemo ne samo svoj, već i život naših bližnjih.
Pogled jednog pingvina može da kaže mnogo toga ako ste voljni da ga saslušate.