U moru dobrih knjiga i autora zaista je teško i nepravedno izdvojiti samo jednog među mnogima, koji bi ponio tu titulu najboljeg. Ali recimo da mi je
Zoran Petrović jedan od omiljenijih domaćih autora. Njegov rad pratim već nekoliko godina. Za to vrijeme sam pročitala dobar dio njegovog opusa i većina vas, koji iole prate domaću književnu scenu, složiće se sa mnom da je već ostvario zavidan uspjeh.
Svima nam je već znano da odlično plovi u vodama fantastike, izuzetan je u kratkim pričama, osjećajan u poeziji, ali sa djelom „
Rizničar tajni“ je dobro iskoračio iz svoje zone komfora i podario nam je jednu veličanstvenu knjigu. Prije nego što bilo šta napišem o samom djelu, priznaću vam da me je ova priča opčinila. Ono standardno, da se „čita u dahu“, ne treba ni da pominjem. Stranica za stranicom se nizala, dok su sati neosjetno prolazili. Bravo, Zorane, ovim djelom si nadmašio samog sebe.
Godina je 1577. Galija Santa Marija del Mar bešumno se probijala kroz Biskajski zaliv, nastojeći da što prije uplovi u luku San Sebastijan. Huan Morgando Latimor, zvani Tercijardo, sa čežnjom u očima je očekivao da iz izmaglice izrone obrisi Baskijske obale.
Razmišljao je o svojoj porodici koju nije vidio skoro pet mjeseci. Bilo je dovoljno da na tren sklopi oči i da u sjećanjima prizove svoje najmilije. Sjetan osmijeh mu je prešao preko lica čim se prisjetio uspavanke koju je pjevušio svom, sada već sedmogodišnjem dječaku. Znao je sa kakvom ga čežnjom grle te male ruke, dok mu se okice cakle od sreće, jer ga napokon vidi. Tercijardo se u potpunosti prepustio maštanju, sada već sanjareći o strasnim zagrljajima svoje prelijepe supruge Kasilde.
Tridesetšestogodišnji najamnik nije vjerovao u drevna predanja. Smatrao je da ta praznovjerja služe za zastrašivanje naroda. Ali nije znao da ga upravo tu na obali čekaju strašne vijesti, koje će ga odvesti pravo u Arabu, prestonicu baskijske pokrajine. Zao glas o njemu putovao je ispred njega, jer Tercijardo nije bio obični ubica.
Da li je ime ogledalo spoljašnjosti ili odraz karaktera? Koliko je tanka nit između prijateljstva i mržnje? Da li korijeni mržnje sežu toliko daleko u prošlost da ni njeni akteri više ne pamte pravi razlog iste? Hoće li pak jedno svirepo ubistvo pokrenuti lavinu nepredvidljivih događaja? Ima li iskupljenja za nekoga ko se saživio sa grijesima? Kažu da sve jednom dođe na naplatu. Da li je to uistinu tako? Ko vuče konce, sudbina ili mi sami?
Roman „Rizničar tajni“ Zorana Petrovića proizvod je fikcije nadahnute istorijskom ličnošću Alonsa de Salazara Frijasa, poznatog po nadimku „Veštičji advokat“. Moram priznati da mi u tom momentu ta informacija nije značila bogzna šta, ali autor se potrudio da nam objasni da je riječ o čovjeku koji je bio veliki protivnik progona tzv. vještica i nepravednog suđenja ženama krajem 16. i početkom 17. vijeka. Cijeneći njegov nemjerljiv doprinos i uticaj na Vrhovno vijeće svete španske inkvizicije, autor je riješio da mu ovim djelom, na izvjestan način, oda počast. Nesumnjivo, učinio je to u punom sjaju. Pošto priča obuhvata onaj dio života u kome o Salazaru nema dovoljno informacija, Petrović je osmislio i izmaštao događaje i likove kao da je bio učesnik ili bar posmatrač.
Iskreno, nadam se da ćete poželjeti ne samo da ovaj naslov pročitate nego sam ubijeđena da će ovo postati jedna od onih knjiga koje se od srca preporučuju.
Autor: Mira Grujić
Izvor:
Delfi Kutak