Ima knjiga koje vas rastave na sitne delove. Poslednja s kojom mi se to desilo je „
Peta žica“
Branislava Jankovića. Prošlo je nekoliko dana kako sam pročitala
Bakmanovu knjigu i kako pokušavam da nešto napišem. Ali priznaću vam, nije nimalo lako... Pročitala sam knjigu, a opet, osećaj je totalno drugačiji. Imam utisak da je ona pročitala mene. Rastavila me i ponovo sastavila, stranicu po stranicu. Jer „
Slika s morem“ ne vraća samo
slike nečije prošlosti već i naše sopstvene. Čitala sam o tuđim uspomenama, a oživljavale su moje.
Bakman zaista ima retku sposobnost da piše o životu onako kako ga osećamo, ali često ne znamo da izrazimo. On nam ne nameće osećanja, već ih tiho budi. Već prvim rečenicama izazvao je smeh, a odmah potom suze. Jer najzad, to je život. Red sreće, red tuge.
„Slika s morem“ priča je o prijateljstvu, uspomenama i o tome kako nas prošlost neprestano oblikuje. Luiza ima 18 godina i bori se za sopstveno mesto u svetu. Jedna slika, koja će joj doći potpuno neočekivano i ludo, otvoriće vrata divne priče i vratiti nas dvadeset pet godina, u jedan primorski gradić i napušteni mol. Grupa prijatelja pronaći će jedni u drugima razlog da se smeju, sanjaju i veruju da će se jednog dana izbaviti iz bola prouzrokovanog njihovim porodicima. Njihovo prijateljstvo, ispunjeno šalama, tajnama, nestašlucima, prerasta u nešto što ih nadživljava... U umetničko delo koje posle mnogo godina dospeva u Luizine ruke.
Bakman nam piše o mladosti, o njenim nemirima, ali i o tragovima koje ostavljamo jedni na drugima. Dok pratimo Luizinu potragu, vraćamo se sopstvenim molovima, u minula leta i licima kojih se sećamo, pričama koje i dalje žive u nama, iako više nisu tu.
Bakman je u pravu. Neki ljudi, poput Joara, zaista žure da vole... Žure jer znaju da neće uvek biti tu... Neki telefonski brojevi se pamte i godinama kasnije. Neke se smrti stalno preživljavaju. A ljudsko telo zaista može da plače večno. Bol ne nestaje, samo se nauči da se s njim živi. Kad se izgubi neko važan, neko ko je deo nas, dešava se da nam se od slučajnog prolaznika učini da je on. Bakman me je naučio da na to gledam kao blagoslov. „Kao da mi je svaki put neko namignuo s neba.“ I kad mi se to sledeći put desi, reći ću „Vidim te“ i nasmejati se umesto da se rastužim.
Knjiga me je potpuno rastavila, ali i sastavila. Pružila mi je ruku da ustanem, šapnula mi da su bol i sreća nerazdvojni. Tuga ne poništava sreću. Podseća nas da je ono što smo imali bilo dragoceno. Bakmanove rečenice bole, ali i leče. Rasplaču, pa nasmeju kroz suze. Podsete nas da nismo sami u svojoj nostalgiji, u čežnji za onima koji nedostaju.
A platna nisu samo u galerijama. Platna su u nama. Svako od nas nosi svoje, ispunjeno stvarima koje ne blede, ljudima i trenucima koji su nas oblikovali i zauvek ostali deo našeg mora. Bakman nam pokazuje da je umetnost sve ono što stvaramo jedni za druge – uspomene, zagrljaji, šale koje pamtimo, trenuci kada smo nekome bili spas. Shvatila sam da ono što zovemo gubitkom nikada nije nestanak. To je samo nova boja na našem platnu, ona koja podseća da je ljubav večna.
I zato, ova knjiga za mene nije samo roman. Ona je razgovor sa onima koji više nisu ovde. Podsetila me je da ih nisam izgubila, jer umetnost, sećanja i ljubav imaju moć da ih vrate... Makar na tren... Iako sam plakala, iako me je bolela, ova priča mi je donela i mir. Jer sreća nije odsustvo tuge, već njeno postojanje uz nju. Ljubav ne prestaje kada ljudi odu. Ona samo menja oblik. Pretvara se u priču, sećanje, tišinu koja govori. Čuvaću svoja nedostajanja kao deo sebe, kao boje koje se nikada ne brišu. Zauvek su moje more.
Autor: Anita Savić
Izvor:
Delfi Kutak