U ovom Duelovanju partneri su Milena i Ivan, članovi Fejsbuk grupe Delfi Kutak. Roman „
Prisutnost“
Ježija Kosinjskog ispostavio se kao savršena knjiga za sučeljavanje mišljenja, a kako su oni doživeli ovaj nesvakidašnji roman, saznajte u nastavku teksta.
Zašto smo izabrali baš ovu knjigu za Duelovanje?
Milena: Izbor je „pao“ na ovu knjigu zbog toga što je pre nekoliko meseci bila
tema Laguninog književnog kluba. Tada nisam bila u mogućnosti da se uklopim i na vreme je nabavim i pročitam, ali sam ispratila i pročitala nekoliko dobrih osvrta na knjigu, a uz dodatnu preporuku prijateljice sam bila poprilično sigurna da je vredi pročitati.
Ivan: Zato što je preporuka došla sa nekoliko strana, kod kojih reklamacije nema.
Kako bi alternativni naslov ili podnaslov knjige mogao da glasi?
Milena: S obzirom na to da je naziv knjige u originalu
Being There, a naš prevod poprilično u duhu srpskog jezika, mišljenja sam da bi neki naslov tipa „Na pravom mestu, u pravo vreme“, možda bolje oslikao ideju romana.
Ivan: „Divljak među ljigavcima“.
Koji su naši najjači utisci o radnji?
Milena: Najjači utisak je
slučajnost (Čens,
Chance, eng. kako se zove glavni junak) koja je možda jedan pozitivan usud onih koji ne razmišljaju mnogo i ništa ne planiraju. Tokom čitanja na licu mi je titrao „ne mogu da verujem“ osmeh, kao i uvek kada se i u stvarnosti susretnem sa onima koji „imaju više sreće nego pameti“!
Ivan: Način na koji je Kosinjski prikazao ležernost glavnog junaka Čensa, kako se opušteno ponaša u momentu kada završava na ulici, usled neznanja šta to zapravo znači, jer je u dotadašnjem životu bio „odsečen“ od svega što običnim ljudima stvara nemir – a to je neprestana briga za opstanak.
Na koji način je čitanje knjige uticalo na nas?
Milena: Rekla bih da je ovaj roman surov podsetnik na neke realno moguće situacije.
Ivan: Da potvrdi ono što odavno znam. A to je da za sekundu možemo poleteti ka vrhu, a isto tako za desetinku se naći na dnu provalije.
Šta nas je najviše iznenadilo?
Milena: Uvek me iznenadi spremnost ljudi da prihvate stavove koje nisu razumeli kao nešto superpametno. To mi je tako poznato, a opet, kada pročitam reči na papiru, uvek se iznenadim.
Ivan: Ponašanje gospođe EE Rend koja je, nakon nesrećnog gaženja Čensove noge limuzinom, povređenog prolaznika smestila u istu tu limuzinu i obezbedila potrebnu medicinsku pomoć, što bi u našem vremenu i za osobe iz viših društvenih sfera bilo teško zamislivo.
Šta nam se nije dopalo?
Milena: Ne mogu da izdvojim nešto što mi je baš zasmetalo.
Ivan: Nije mi se dopalo što je Čens naprasno stekao ugled jer je „furao“ skupo odelo, a lik je bio nepismen i ograničen. Samim tim se postavlja pitanje da li izgled vara, to jest, ako o nekom steknemo dojam da je imućan i uticajan, da li onda ništa drugo više nije bitno?!
Koji citat nas je podstakao na razmišljanje?
Milena: „U tom obojenom svetu televizije, baštovanstvo je bilo nešto nalik štapu koji koriste slepi ljudi.“
Ivan: „’Gospodine Predsedniče’, rekao je tiho, ‘sve mi se čini da su naša prvobitna strahovanja sada potvrđena. Nemamo nikakve podatke o rođenju tog čoveka, o njegovim roditeljima i porodici. Međutim, pouzdano znamo samo jedno – to je van svake sumnje i ja za to garantujem – a to je da nikada nije imao nikakvih problema sa zakonom, niti s nekim pojedincem, niti s bilo kakvom privatnom, državnom ili federalnom organizacijom, korporacijom ili agencijom. Nikada nije izazvao neku saobraćajnu nesreću niti napravio neku štetu – i, osim nezgode sa gospođom Rend – nikada nije ni u jednoj takvoj situaciji bio treće lice. Nikada nije bio u bolnici, nema osiguranje, i ne samo to, već nema ni bilo koji drugi dokument ili ispravu. Ne vozi automobil niti upravlja avionom, i nikada mu nije izdata nikakva dozvola. Nema kreditne kartice, čekove, vizitkarte. Ne poseduje nikakvo imanje u ovoj zemlji… Gospodine Predsedniče, malo smo pronjuškali u Njujorku: kad je kod kuće ili kad razgovara telefonom, on ne govori o politici. Neprestano gleda televiziju, televizor u njegovoj sobi uvek je uključen; stalno se čuje buka…’“
Kog junaka iz knjige bismo najradije pozvali na večeru?
Milena: Zanimljivo pitanje, i to bi morao biti Čens!
Ivan: EE!
Koje tri reči najbolje opisuju knjigu?
Milena: Televizija, bašta, slučajnosti.
Ivan: Primitivac među pokvarenjacima.
Koja tri pitanja bismo postavili autoru knjige?
Milena: Da li je ideja preuzeta iz nekog dela? (Čitala sam pogovor, a i sama okosnica romana deluje mi poznato…) Da li je ovaj roman kritika američkog društva, kao društva koje se odalo konzumerizmu i gutanju medijske propagande? (Naravno, u vreme nastanka romana…) Jeste li sreli nekad nekog Čensa?
Ivan: Šta misli o Bohumilu Hrabalu, ako ga je poznavao? Gde je moj narod u odnosu na njegov bio nezreo, pa nije uspeo da sprovodi reforme nakon pada komunizma? Da li prati reprezentaciju Poljske u ski-skokovima?
Da li bismo pročitali i druge knjige ovog autora? Koja bi knjiga onda bila izbor?
Milena: Okušala bih sreću sa romanom „Kokpit“.
Ivan: Naravno da bih i hoću kada se nameste. Pročitao bih „Obojenu pticu“ jer sam saznao da je nagrađivana.
Da li bi ova knjiga mogla da postane film?
Milena: Knjiga
jeste ekranizovana ali nisam gledala film.
Ivan: Već jeste, ako sam dobro razumeo.
Kratak zaključak o knjizi:
Milena: Moj bi zaključak bio da se od vremena pisanja romana do sada nigde ništa nije promenilo. Uloga medija, a danas i društvenih mreža, ostaje nepromenjena: lansiranje „opšteprihvaćenih“ zvezda, propagiranje istih takvih stavova i mišljenja. Mreže i mediji su nekad nametljiviji, sa jedne strane, a sa druge ostaje moj utisak o slučajnostima koje pomažu onima koji tako malo mogu pomoći sebi.
Ivan: Pisac je u romanu koji je obimom premali na satiričaran način pokazao da je američki lopovluk PREVELIKI!
Knjigu bismo preporučili svima koji vole…
Milena: Ne bih izdvojila bilo koju kategoriju čitalaca. Ovaj roman je sažet i potrebno je odvojiti baš malo vremena za čitanje, tako da ga preporučujem svima. Verujem da će svako u njemu pronaći nešto zanimljivo.
Ivan: Svima koji na stvari žele pogled iz različitih uglova, a ne samo posredstvom mejnstrim medija.
Autori: Milena Blagojević i Ivan Mitrović
Izvor:
Delfi Kutak