Kolum Meken – Vrti se, veliki svete

Razgovor: Kolum Meken, američko-irski pisac, za „Art vijesti“ govori o romanu „Vrti se, veliki svete“ za koji je dobio 2009. Godine National Book Award.

Danas postoji akutna kriza angažovanja, neobaveznost

 „Vrti se, veliki svijete“, poslednji roman američko-irskog pisca Koluma Mekena po ocjeni kritike jedan je od najboljih romana o Njujorku svih vremena. Za ovu knjigu Meken je dobio nagradu National Book Award 2009. godine. Kroz teme ljubavi, gubitka, pripadanja, dužnosti i ljudskih stremljenja, Mekenov roman slavi iskričavi duh vremena i sitne radosti svakodnevice.

 „Vrti se, veliki svijete“ (“Laguna”, prevod Nenada ulića) višeslojna, duboko osjećajna i neizrecivo zabavna knjiga vraća čitaoce u Njujork, u avgust 1974. godine. Jedan čovjek hoda po žici, skakuće i razmeće se kroz vazduh između tek sagrađenih Kula bliznakinja. Sto deset spratova ispod njega, životi osam ljudi vrte se jedni oko drugih. Korigan, neobični stratsveni irski redovnik radi u Bronksu s grupom prostitutki; Kler, prefinjena imućna domaćica oporavlja se od pogibije svog sina u Vijetnamu; njen muž Solomon, cinični sudija, dijeli pravdu sitnim kriminalcima; Lara, mlada umjetnica rve se sa zavisnošću od droge i brakom u raspadu; Fernando, trinaestogodišnji fotograf istražuje podzemne grafite; Glorija, čvrsta i ponosita uprkos decenijama teškoća; Tili, hrabra prostitutka s nekadašnjim snovima o boljem životu; i Džezlin, njena prelijepa lakomislena kći odrasla na snovima dalekosežnijim od njujorških oblakodera. Smješteni u vrijeme dubokih političkih i društvenih promjena, od bunta protiv rata u Vijetnamu i nagovještaja sablasti naftne krize do začetaka interneta – u vrijeme koje je sablasni odraz današnjice – ovi očajni životi sudariće se u sjenci jednog lakomislenog i prelijepog čina i zauvijek će se preobraziti.

Kolum Meken je rođen u Dablinu 1965. Pored novog romana „Vrti se, veliki svijete“, našim čitaocima su dostupna još dva njegova romana: „Igrač“ (o slavnom baletskom igraču Rudolfu Nurejevu) i „Zoli“ (o životu poljske ciganske pjesnikinje Papuse). Meken je još napisao i romane: „Pasja pjesma“, „Ova strana svjetlosti“, zbirke priča „Sve što se mora u toj zemlji“ i „Pecanje u glogovoj crnoj rijeci“. Kolum Meken je započeo karijeru kao novinar i pisao za razne irske novine. Početkom osamdesetih godina putovao je biciklom kroz Sjevernu Ameriku i radio kao vodič u rezervatu prirode u Teksasu. Proveo je godinu i po dana u Japanu, a zatim se sa suprugom Alison preselio u Njujork, gdje sada žive s troje djece. Njegovu prozu i eseje objavljuju poznati svjetski listovi: „New Yorker”, “The New York Times Magazine”, “Atlantic Month”.

Meken je dobitnik brojnih književnih priznanja: časopisa “Esquire” (za pisca  godine), nagrada Irskog fonda, “Pushcart”, “Runi” i priznanja “Irish Independenta”, “Hjuza i Hjuzovih romana”, Memorijalne nagrade princeze Grejs od Monaka. Uvršćen je među slavne pisce Henesi Hola u Dablinu 2006. godine. Živi u Njujorku, odakle je na početku razgovora za “ART Vijesti” rekao:

- Pa, s jedne strane roman „Vrti se, veliki svijete“ ima jednostavnu naraciju o  isprepletanim životima u ranim 1970-im. Odvija se u jednom danu u Njujorku, u avgustu 1974, kada Filip Petit (u knjizi je neimenovan) hoda po žici između dvije kule Svjetskog trgovinskog centra. Ta šetnja je znana pod nazivom “umjetnički zločin 20. vijeka”.

Međutim, umjesto da se fokusira na Petita, knjiga prati komplikovane živote više različitih ljudi koji žive na zemlji, ili, tačnije, ljude koji hodaju “po žici”, ali po tlu. Njihovi životi se slučajno spajaju i prepliću međusobno u tom jednom danu. Ti sudari se dešavaju u mreži koju mi zovemo Njujork. To je takođe društveni roman koji promatra tekuću prirodu naših života, kako se nebitno dotiče sa vječitim. I to funkcioniše kao alegorija o 11. septembru. A možda je to samo roman o polifoničnom gradu ... moje ljubavno pismo starom Njujorku u oba njegova lika, zapuštenom i dostojanstvenom.

U drugom smislu to je samo roman o 70-im godinama prošlog vijeka, o tom ludom, divnom vremenu u našoj istoriji. O blještavim farmerkama, tršavoj kosi, disko svjetlima, o takvim stvarima. Ali tadašnja pitanja su i dalje aktuelna današnja pitanja... Vojnici dolaze kući iz rata, ista su pitanja tehnologije, pitanja vjere, pitanja pripadnosti. Dakle, roman je o sadašnjosti, ali u starom odijelu.

Jedan urednik je napisao da je Vaš roman „Vrti se, veliki svijete“ vrsta „njujorškog Uliksa“. Možete li to pojasniti?

Volio bih da mogu da napišem “Uliksa”! To je najveći roman 20. vijeka i predodređen je da bude najbolji i u 21. vijeku, takođe. A naravno, moj roman nije “Uliks”.

Ali neki ljudi su istakli poređenja, jer se odvija uglavnom u toku jednog dana i naravno to je roman o gradu. I moj dio o Tili je pomalo nalik djelu romana “Uliks” gde se govori o Moli, u smislu da je jezik razvučen i nepriličan.

A, “Uliks”? Htio bih!

Prošle godine sam proveo dvije nedjelje u bolnici i imao sam priliku da ponovo pročitam „Uliksa“ od korica do korica. U jednom trenutku moj mrtvi djed ušao je u sobu i zauzeo mjesto na rub kreveta. Ta knjiga je za mene oživjela čovjeka koji je hodao istim ulicama kojima je i Leopold Blum pravio putanje 1904. godine. Jak efekat književnosti ogleda se u tome da možemo oživjeti u tijelima koja nijesu naša. Cijelo čitalačko iskustvo je jedno od najljepših iskustava koje sam stekao godinama. Ta knjiga me je izbacila iz ose i sa 45 godina lijepo je znati da život, čak i u bolničkoj sobi, još uvijek može da ti priredi iznenađenja.

Je li Vaš roman „Vrti se, veliki svijete“ vrsta društvenog romana?

Da, mislim da je to društveni roman, ali mislim da romani u svojoj srži  treba da budu društveni romani, u smislu da u njima mora biti nešto rečeno, da se o  nečemu mora promišljati, mora da postoji poziv na akciju. Oden (misli se na anglo-američkog pjesnika Vistana Hju Odena, prim.V.Og.) je jednom napisao da je piščeva politika opasnija za njega od njegove lakomosti ili pohlepe. Ako se priča formira od spoljašnjih ideja, ako postoji neka vrsta društveno angažovane namjere, on nagovještava da stvoreno djelo nije umjetnost, već polemika. Ali, čini mi se da postoji, ovih dana, akutna kriza angažovanja, odnosno neobaveznost. Mi želimo da naši romani, naše predstave, naše slike ostanu neukaljani politikom. Mi ne želimo da o nama drže predavanja na istoriji ili društvenom aktivizmu. Nama ne treba neko drugi da nam kaže kako da živimo, jer još jedan političar – naročito onaj iz kaputa pisca - je više nego što možemo podnijeti. Postoji nečist vazduh oko društvenog romana. On je gotovo uvijek posmatran kao ideološki ili politički, a samim tim akutno ograničen. Ali, meni se dopada ideja društvenog romana. Ovih dana čini se da romani pate od smanjenja moralnih mišića. Mi smo ušli unutra, nacrtali smo roletne, zaključali vrata i sakrili se.
Ali koja je to vrsta socijalnog romana? Ostavljam da to u potpunosti zavisi od vas, čitaoče!

Jedna od ideja ovog romana je ideja ravnoteže. Kako ova ideja funkcioniše u svijetu vašeg romana?

Gore i dolje, crno i bijelo, pijani i trijezni, visoki i nisk i - tamo idemo, to je život. Stvar je u tome, da smo svi mi na zategnutoj žici. Svako od nas hoda po poslovičnoj žici.

Vaš roman ima kaleidoskopski aspekt? Zašto?

Džon Berger kaže: „Nikada više neće jedna priča biti ispričana ako je bila jedina“. Volim ovaj citat. Moramo da vidimo svijet na raznovrsne načine. A koji je bolji način nego da se do istine dođe preko dosta glasova, a oni se ponekad  slažu, a ponekad se razlikuju.

Koliko je roman „Vrti se, veliki svijete“ sličan ili različit Vašim prethodnim romanima? U romanima “Zoli” i “Igrač” imali ste posebno istaknute pojedince...

Ovo je samo produžetak drugih romana. Ponekad je slično. Ponekad  nije. Odan sam samo priči pri ruci. Odan sam likovima sa kojima sam u određeno vrijeme.

Možete li da nam objasnite naslov romana „Vrti se, veliki svijete“? Izgleda poetski?

„Vrti se, veliki svijete“ potiče od  pjesme “Locksley Hall” Alfreda Lorda Tenisona. Naslov sam našao slučajno. Bio sam na internetu kada sam našao stih, koji me je zapanjio. Onda sam otkrio da je Tenisonova pjesma bila inspirisana “Mualakatom” ili “Lebdećim pjesmama”, to su sedam dugih pre-islamskih pjesma. Izgledalo je da se tekstovi spajaju jedni u druge, kao da su u nekom čudnom istorijskom krugu. U “Mualakatu” se postavlja pitanje: “Ima li ikakve nade da mi ova pustoš donese utjehu?” Dakle, to se uklapa u tematiku romana o 11. septembru. A sve pjesme su ukazale na međusobne veze između kultura i vremena. I očigledno je da je to jedna od tema romana. Koliko smo zajedno prilagođeni. Kako pronaći ohrabrenje u našoj među povezanosti. Postoji spojeno značenje, iako je riječ o rasponu vjekova.
Dakle, prvo sam odabrao naslov za svoju poetiku, njen zvuk. A potom sam našao smisao.

Živite u Njujorku. Bili ste tamo i 11 septembra. Kakva su Vaša sjećanja na taj dan? Kako ste te događaje prenijeli u knjigu?

Pa, moj punac, Rodžer Houk, bio je 11. septembra u Svjetskom trgovinskom centru, na 59. spratu. On je bio jedan od srećnika, izašao je. On je došao u stan gdje smo moja žena i ja živjeli, u gornjem dijelu grada. Bio je prekriven prašinom, i sjećam se kako je moja ćerka Izabela mirišući dim sa njegove skinute odjeće rekla “Djed gori”, a ja sam rekao: “Ne, ne, ljubavi, to je samo dim sa njegove odjeće iz zgrade”, a ona je rekla – jezikom bebe: “Ne, ne, on gori iznutra ka vani.” I to me je pogodilo, odmah sam shvatio da ona govori o naciji. Ili da je ono što sam nasumice pomislio u prvi mah. Ona je bila u pravu, mi smo goreli iznutra.
A ja sam želio da pišem o 11. septembru. Ali, postojao je nivo osnovnih značenja. Nijesam bio siguran kako se to uopšte radi. Onda sam se sjetio Pola Ostera i njegovog eseja o Petitu, i pomislio sam, bingo! Uzgred, to nije bila iznenađujuće originalna ideja. Prije svega, Petit je sam napisao knjigu o tome  nakon što su kule srušene. Onda mi je na ideju pala knjiga za djecu. Zatim drama. Onda dokumentarac. Mislim, to je očigledna slika, ali sam htio da je gurnem u novom pravcu.
Roman je počeo sa konkretnom željom da pišem o 11. septembru. Želio sam da pronađem nametljiv način do teme pokušavajući da se zadržim na umjetnosti stvaranja (hod po žici) kao suprotnosti anti-umjetnosti uništenja (pad kula). Tako se na kraju romana govori o padu dvije ljudske kule (Korigan i Džezlin) vraćajući se u 1974. i nadam se da oni obuhvataju alegorijski most između dva vremena.
U tom smislu, roman se može čitati kao da se dva vremena presavijaju jedan ka drugom - Vijetnam uz Irak, oslobađanje teologije uz pitanje vjere i pitanja umjetnosti, pripadnosti, ljepote i tako dalje.
Tako da je ideja potekla iz duboke potrebe da pišem o 11. septembru, ali i sa saznanjem da ne želim da pišem direktno o 11. septembru, ili bar da ne budem upleten u njegovu groznu mehaniku. Htio sam da to uradim na više poetskom, prevedenom nivou. Ubrzo nakon pada kula (2001) sjetio sam se Petitovog hoda. Čitao sam o tome u djelu Pola Ostera. A ja sam želio da pišem o tome odmah. Ali radio sam na drugom romanu. Tako da sam odložio ideju u fioku, sakrio sam je u  dubokim djelovima moje mašte. Ali, vraćala mi se. Bila je kao stara rana.
Pitanje koje sam želio da postavim je: Kako smo se oporavili? Želim da vidim da li nacija (kao ljudsko biće) može da se oporavi. Ono što sam tražio  - usred sve buke - bio je, pretpostavljam, trenutak milosti i istine.

Kakva ste istraživanja obavili prije  pisanja romana „Vrti se, veliki svijete“?

Ovaj roman bio mi je veoma lak za pisanje. “Igrač” je bio mnogo teži. A “Zoli” je bio najteži od svih. Ali ja živim u Njujorku, a ja sam Njujorčanin (irski Njujorčanin!) i sva teritorija je bila tu, na dohvat ruke. Zbog poglavlja Hooker visio sam puno u Bronksu, a onda sam izašao sa policijom. Čak sam pratio ubistva policajaca u gradu. A onda - kao i uvijek - proveo sam dosta vremena u biblioteci, čitajući knjige, gledajući filmove, tražeći fotografije. Najteže stvari za istraživanje bile su stvari o računarima, iako su mnogo pristupačniji od slovačkog ciganskog kampa! Druga stvar koju sam htio da postignem bio je jezik iz 1974, ali to nije bilo previše teško.

Za roman „Vrti se, veliki svijete“ dobili ste 2009. godine prestižnu nagradu National Book Award za fikciju? Kakvi su Vaši utisci?

Bio sam zapanjen. Bio sam pokoran. Bio sam duboko zahvalan. To je bila najveća čast u mom životu, pored ličnih stvari kao što imate djecu i tako dalje.

Vujica Ognjenović