Magazin TINA u razgovoru sa Nikolom Malovićem
Njegov prvi roman dobio je nagrade Borislav Pekić i Laza Kostić. NIN-ovi kritičari su ga ocenili kao književno iznenađenje 2007. godine. Tim povodom razgovaramo sa autorom koji živi i rdai u Herceg-Novom.
tina: "Lutajući Bokelj" okarakterisan je kao mediteranski roman. Šta je to što ovaj roman čini upravo karikom koja je sve vreme nedostajala? Zašto domaća literatura oskudeva u "morskom štivu"?
N.M: Mora je uvijek bilo malo u knjigama na srpskom. Mediteranac sam, i Bokelj, od 1694. Odlučio sam da pišem u plavo-bijelim slikama, da čitaoci uvijek pred sobom vide to po definiciji preskupo naše more, i da okom ljetuju, ako već ne mogu kako drukčije. Talentovanom čitaocu obećavam povlašćenu turu, od one vrste koju nije moguće čitati pod suncobranom, na +45 stepeni. U romanu se stalno nešto događa i vide se sve dimenzije plavog. Iščitava se puls Sredozemlja.
tina: „Lutajući Bokelj“ prevodi se na više jezika. Otkud toliko interesovanje?
N.M: Zbog naglašene savremenosti u kojoj nećemo naći ništa od onoga što bismo očekivali. Naglašeno antiglobalistički, Lutajući Bokelj nudi pustolovinu i književno zavođenje. Složeno je to štivo, puno grčke mitologije, prepuno turista, i ljetnjih temperatura koje prelaze u inferno, u pakao. Strane izdavačke kuće spoznale su da se karnevalskim maskama u finalnoj glavi mnogo toga prorokuje u književnosti. I svak bi htio da ima djelić toga sutra na svom jeziku, mislim.
tina: "Lutajući Bokelj“ dobio je nekoliko nagrada. Kojoj ste se najviše obradovali?
N.M: Prvoj iza svake prethodne. Nagrada je uvijek stimulans. Omogućuje kontakt s čitateljkama, s polom koji danas dominantno čita, čime se i riječi i poruke umnožavaju, te se sa žena prenose na muškarce, rijetko kad obratno.
tina: Šta je ono čime Boka očarava strance? Šta je ono što Boka ljubomorno čuva za Bokelje?
N.M: Fenomen je to. Kada stranci otkriju da su se obreli u zvanično najljepšem od svih 30 najljepših Zaliva na svijetu, obavezno požele da ovdje posjeduju kuću. Time cijene nekretnina dižu u nebesa, do bezobraznih iznosa po kvadratnom metru. Bokeljima ostaje da ljubomorno čuvaju svoju zalivsku posebnost, da prkose potpunom nerazumijevanju s brdah, i da se na nenaplativ način kočopere kako su u posjedu svih mediteranskih tekovina. Poznajem ljude koji su ovdje 300 godina. Poznajem porodice sa 500 godina samo pomorske tradicije. I svi su ti ljudi ljubomorni, katkada i bijesni, kad se ispred vlastite kuće oni ne mogu u miru okupati. Sve manje Boke preostaje Bokeljima.
tina: Ima li za Vas ljubav prema Boki neku posebnu dimenziju?
N.M: Ima, iako Boka nije samo prostor slikan maslinama i palmama, nego je i trnjem kupine, i samoniklim kaktusima. Ipak, gledati more svakog dana, zimi preko mimozinih pufni, a ljeti preko jare kroz koju se provlači oleanderova cvast, po meni je povlašćena optika. Ja takve slike volim do obožavanja.
tina: Roman ste pisali pet godina. Koliko traje pisanje jedne priče za Tinu?
N.M: Uspjela priča za Tinu nastaje u dvije-tri noći. Ali se brusi katkada sedmicama prije dana objavljivanja. Vrlo sam prema sebi strog. Priča mora da je zanimljiva, i da ima poentu. Književnost ako samo zabavlja, a ne uči, nije od cijenjene vrste.
tina: Recite nam nešto o vašoj porodici?
N.M: Od oca sam naslijedio otpornost na Sunce, jer smo Zalivljani od 1694. Nikad ga nisam čuo da bilo koga ogovara. Jedan je iz trojstva: Učitelj, pop, berberin – do te mjere cijenjen u malom mistu da bi ono bilo osiromašeno da ga kojim slučajem nema. Dobar otac, pažljiv muž, uzoran domaćin. Za razliku od oca i mene, kojima nije do puta van Boke, majka mi je Evropljanka, bez sve šale, ima Pasoš sa svim potrebnim zvjezdicama, i koristi ga. Oplemenila mi je život čitanjem, učeći me bontonu, osjećaju za odgovornost i pravdu. Ona je stub svih naših kohezivnih emocija. Proživljava svetinju porodične zajednice i njena je prava posvećenica. Brat mi je pomorski oficir duge plovidbe. Bio je u Indijskom okeanu kada se ono začeo cunami.
tina: Supruga vam se zove Viktorija. Da li je ona pobedila vas ili obrnuto?
N.M: Ta pitalica je krajnje zanimljiva. Traži roman za sebe. Iz samo Bogu znanih razloga, tinejdžerka je Viktorija uvek maštala o tome da joj se muž zove Nikola, da ima plave oči, da bude pisac i da živi na moru. Što se i poklopilo sve tako. Čudom smo se mi u životu sreli. Viktorija je jaka, sposobna žena, Dorćolka puna energije i strpljenja. Kad žena ima pisca i kući, kleto se strpljenje podrazumijeva.
tina: Kakvi ste bili kao profesor književnosti u prastaroj kotorskoj Pomorskoj školi?
N.M: Prije nego što sam stupio u učionicu rekao sam sebi da ću biti zakleti Učitelj, iako Sistem od mene nije eksplicitno tražio da govorim isključivo istinu. Zarekao sam se da neće biti učeničkih pitanja na koje ja ne bih snio da odgovorim iz političkih ili nekih drugih razloga. Na pitanje: Čiji je Njegoš pisac?, citirao sam samog Njegoša.
Branislava Mičić
Podelite na društvenim mrežama: