Marina Levicka govori o svom romanu

RAZGOVOR: MARINA LEVICKA, ENGLESKA SPISATELJICA UKRAJINSKOG PORIJEKLA, GOVORI O SVOM ROMANU „DVIJE PRIKOLICE“

 

Gdje god odu, ljudi nose svoju kulturu i svoje priče

 

Poslije ogromnog uspjeha debitantskog romana „Kratka istorija traktora na ukrajinskom“ britanska književnica Marina Levicka oglasila se novim romanom – „Dvije prikolice“. Baš kao i u prvom romanu Levicka se i u novoj knjizi bavi sudbinama poluilegalnih emigranata koji pokušavaju da pronađu bolji život na Zapadu. Junaci „Dvije prikolice“ nijesu samo Ukrajinci, već i Poljaci, Kineskinje, Malavljanin, okupljeni na polju jagoda u Kentu gdje rade kao berači. Irina je upravo stigla vozom iz Kijeva, željna da poboljša svoj odlični engleski i nađe pravu ljubav s romantičnim Englezom. Andrij je rudarski sin iz Ukrajine, Tomaš je Poljak obožavalac Boba Dilana. Tu su i: Poljakinja Jola, sitna i putena predvodnica grupe, i njena religiozna nećaka Marta, koja nalazi i sprema divlje pečurke, Vitalij, kralj novog svijeta mobilnih telefona nove blistave istočne Evrope, dvije mlade Kineskinje, Emanuel, krupnooki osamnaestogodišnjak iz Malavija i jedan Pas... Svi ovi junaci vode opasan život. Bezdušni poslodavci, britanski zakoni i šefovi bandi s pištoljima ugrožavaju njihovo postojanje, pa grupa kreće neistraženim putevima i osipa se, dok njeni članovi jedan po jedan odlaze da pronađu svoju sudbinu.

Naizmjenično urnebesan, gorak, dirljiv i komičan, roman „Dvije prikolice“ („Laguna“, prevod Nenad ulić) odiše istom izuzetnom neobičnošću, humorom i toplinom koji su „Kratkoj istoriji traktora na ukrajinskom“ donijeli ogroman svjetski uspjeh. Godine 2005. je osvojila dvije prestižne nagrade “Saga” i “Bolinger Vudhaus” nagradu. Za prvi roman bila je u najužem izboru za “Orindž” a za drugi za “Orvelovu” nagradu.

Marina Levicka je Britanka ukrajinskog porijekla, rođena 1946. u izbjegličkom logoru u Kilu, u Njemačkoj odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Diplomirala je na univerzitetu Kili, u Velikoj Britaniji, autor je mnogih knjiga praktičnih savjeta za stare osobe. Predavač je na univerzitetu Šefild Halam. Udata je, ima odraslu kćer i živi sa suprugom u Šefildu. Za “Vijesti” Marina Levicki je govorila iz Kine, gdje se trenutno nalazi na promociji svojih knjiga.

 

Šta Vas je inspirisalo da napišete roman „Dvije prikolice“?

- Živeći u Engleskoj više od pedeset godina teško da sam mogla čuti ukrajinski ili bilo koji drugi istočnoevropski jezik izvan moga doma. Onda, odjednom, prije nekih desetak godina, počela sam da slušam ljude koji govore ukrajinski ili ruski jezik na ulicama i u radnjama, na trgovima. Najprije sam bila veoma uzbuđena, pa bih imala običaj da ih zaustavim i pozdravim se sa njima. Potom sam shvatila da je ta migracija iz Istočne Evrope bila dio jednog velikog novog fenomena – globalizacije. Pa sam postala radoznala povodom dešavanja u svijetu. Engleska štampa bila je puna vrlo neprijateljskih priča o radnicima migrantima i počela su i objelodanjivanja užasnih iskorištavanja sa kojima su oni bili suočeni. Jednoga dana neko mi je dao knjižicu pod nazivom „Otišli na Zapad: Ukrajinci na radu u Velikoj Britaniji danas“. Shvatila sam da je priča bila tu i to je bila priča koju je trebalo da ispričam. To je bilo moje polazište.

 

U Vašem romanu „Dvije prikolice“ opisali ste razne vrste prostog rada: branje jagoda, kuvanje, rad u fabrici za pakovanje pilećeg mesa... Koje vrste istraživanja su prethodile pisanju ove knjige?

- Tog ljeta kada sam počela da razmišljam o pisanju ove knjige, provela sam dosta vremena u Kentu, putujući malim lokalnim vozom, slušajući ljude kako razgovaraju na ukrajinskom i poljskom. Oni su bili berači voća i radili su na obližnjim farmama. Po prirodi stvari, počela sam da im postavljam pitanja.

Neki od tih poslova – branje jagoda, konobarisanje i kuhinjski rad, ja sam i sama obavljala. Dobro mi je poslužilo istraživanje Felisiti Lorens, čija predivna knjiga „Nema na naljepnici: čega zapravo ima u našoj hrani“ opisuje industriju odgajanja pilića i organizacija za borbu protiv industrijskog uzgajanja životinja pod nazivom „Saosjećanje u farmerskom svijetu“ takođe se odnosi na to kako se uzgajaju pilići. Naravno, našla sam dosta podataka i na internetu. Moram vam reći da najgori slučajevi zloupotrebe koje sam opisala su sa sudskih procesa u kojima su ljudi bili procesuirani za obavljanje tih stvari.

 

Jedan od likova Vašeg romana je pas. On takođe ima „glas“ i svoje viđenje događaja. Kako razumjeti njegovu ulogu u romanu?

- Lik psa je zasnovan na stvarnom psu koji je pripadao prijateljici sa kojom sam šetala kroz distrikt Pik. Ona mi je rekla kako je jedne noći kasno on stigao pred njihova vrata, zadihan, gladan, prekriven posjekotinama i ogrebotinama. Bilo je jasno da on bježi od nečega, ali budući da je pas, nije mogao ništa reći. Postala sam fascinirana pričom psa i pokušala sam da zamislim avanture koje je on možda imao; i kako bismo opažali svijet kao što to čine psi. Psi opažaju svijet prvenstveno kroz njihov osjećaj za miris, koji je veoma oštar, ali takođe i kroz svoj sluh. Mislila sam da bi bilo zabavno „vidjeti“ događaje kroz pseći njuh. Kada sam doznala da će moja knjiga biti o paru ljubavnika, shvatila sam da bi oni morali imati psa, koji je takođe u trci.

Roman “Dvije prikolice” istražuje mnoge ljudske odnose, sukobe unutar suprotstavljenog svijeta i eksploataciju ilegalnih imigranata u Velikoj Britaniji. Da li je to nova tema u britanskoj književnosti?

- Migracije su uvijek bogat izvor za književnost, jer kada ljudi putuju i sele se, oni nose sa sobom svoju sopstvenu kulturu i svoje sopstvene priče i, naravno, tu ima sukoba i prilagođavanja. U britanskoj književnosti postoji izražena tekuća fascinacija našim imigrantskim zajednicama u knjigama kao što su „Bijeli zub“ Zejdi Smit, „Brik Lejn“ od Monike Ali. Ali, smatram da je sav taj svijet rada (izuzev kancelarijskog i akademskog rada) zanemaren u pisanom obliku. U tom kontekstu pomenula bih i knjigu „Put kući“ od Rouz Tremejn u kojoj se opisuju iskustva poljskih radnika imigranata u Velikoj Britaniji.

 

“Dvije prikolice” ste posvetili beračima kukolja koji su nastradali u zalivu Morkamb 2004. godine. Koja je pozadina ove priče?

- To je strašna tragedija koja se zbila grupi kineskih ilegalnih imigranata, njihov zadatak je bio da vade školjke iz pijeska kada plima splasne. Međutim, opšte poznato je da je pijesak u zalivu Morkamb opasan. Te večeri plima je nadošla i opkolila ih, odsjekla ih od kopna, pa se davdeset troje udavilo. Niko ih nije upozorio na opasnost i niko ih nije tražio. Oni koji su imali mobilne telefone pokušali su da pozovu pomoć. Ali, niko ih nije razumio. Na kraju, vlasti su bile upozorene onda kada je jedan od njih uspio da pozove svog brata u Pekingu.

Mnogi ljudi u Velikoj Britaniji su bili šokirani ovom tragedijom i mislim da su prvi put mnogi od njih postali svjesni velike vojske ilegalnih radnika na čijoj se eksploataciji temelji naša privreda.

 

Hoće li Vaša nova knjiga koju trenutno pišete biti na tragu prethodnih?

- Moja nova knjiga ima naslov „Svi smo mi napravljeni od lijepka“ i to je roman o vezama. Na jednom nivou, to je knjiga o jednoj staroj gospođi koja živi u trošnoj kući u Londonu sa sedam smrdljivih mačaka i sa tajnom. Kako narator upoznaje staru gospođu ona shvata da gospođa nije ono za šta se predstavlja. No kako saznajemo prošlost stare damemi isto tako otkrivamo stvari iz sadašnjosti koje se odnose na njenu priču.

Jedna od linija knjiga je i situacija na Bliskom istoku i spor između Palestine i Izraela. Napisala sam je dijelom zato što sam bila toliko uznemirena zbog stanja u svijetu i željela sam da saznam šta se tamo zapravo dešava i činilo se da je to jedan od centralnih problema našeg vremena. Pokušala sam da razumijem tekuću situaciju na Bliskom istoku i saznam da li postoji rješenje za te probleme. Kada kažem ljudima da je moja knjiga o konfliktu na Bliskom istoku, i da je to komedija oni me gledaju kao da sam poludjela.

 

 

Roman preveden na 30 jezika

 

- U Engleskoj živim od 1947. godine, a od svoje četvrte godine pisala sam pjesme i priče, mada nijesam imala uspjeha u pogledu njihovog objavljivanja – kaže Marina Levicka.

- Pretpostavljam da je trebalo da se odavno predam, ali uvijek se javljao glas u meni koji mi je govorio da pokušam opet, da pokušam opet. Na kraju mi se posrećilo. U stvari, bila sam srećnica, jer mi je roman bio veoma uspješan - ne samo u Engleskoj, budući da je preveden na 30 jezika.

 

 

 

Porodica kao bogat izvor

- Prije nego što sam napisala “Kratku istoriju traktora na ukrajinskom” napisala sam i šest knjiga, priručnika o brizi i njezi starijih osoba (sa dijabetesom, bez sluha i vida). Bilo je to predivno iskustvo jer mi je pružilo priliku da upoznam mnoge porodice, da razgovaram sa objema generacijama – s mlađom, koji su bili ljudi mojih godina i s njihovim roditeljima, obično ljudima u sedamdesetim, osamdesetim godinama, pa čak i starijima. Ono što sam uvijek viđala i što se uvijek ponavljalo bila je ljubav i bijes koji postoje između generacija u svakoj porodici. Naravno, niko od ljudi sa kojima sam razgovarala nije se pojavio u knjizi onakav kakav je, ali mnoge su se teme – uključujući i onu kada se stara osoba zaljubi u nekoga mnogo mlađeg – stalno ponavljale. Ono što najviše iritira i iznenađuje djecu svih starosnih dobi, čak i kada su odrasli je pomisao da njihovi roditelji imaju polne odnose! To me je natjeralo da shvatim kako u starosti i zreloj dobi postoji bogat izvor materijala u svakoj porodici.

 

Vujica OGNJENOVIĆ