U kontekstu narastajuće represije prema suprotnim mišljenjima, pisanjima i stavovima, Lagunin potez da ovakvu knjigu pusti u opticaj dragocen je trenutak koji zaslužuje posebnu pažnju kao upozorenje šta donosi jednoumlje. Plus je i to što delo stiže iz nama egzotičnih predela, zapravo, tačnije bi bilo reći nepoznatih. Kuvajtska autorka nudi ozbiljnu konstrukciju koja putem književnih klasika propituje suštinu identiteta, kulture i odnosa prema znanju. Kad bismo se usudili sažeti u jednoj rečenici, rekli bismo da je roman o onima koji brišu svest o drugačijosti.
Gotovo sigurno da je autorka morala biti silno bolja od muških kolega, ali daleko od toga da treba da se iznenadimo odakle stiže. Arapska književnost, čija istorija seže do 5. veka, ima bogatu tradiciju koja počinje sa predislamskom poezijom, poput kasida nomadskih pesnika, i cveta tokom zlatnog doba islama (od 8. do13. veka) pod dinastijama Omejida i Abasida. Kuran je smatran vrhuncem arapskog jezika, oblikovao je književni izraz, dok su dela poput „Hiljadu i jedne noći“ i „Makame“ (priče učenih pustolova) obogatila prozu. Abasidski Bagdad postao je centar književnosti, upijajući persijske, indijske i grčke uticaje, što je omogućilo razvoj filologije i leksikografije.
Od 19. veka, pod evropskim uticajem nakon Napoleonovog pohoda na Egipat, bliskoistočna šesta umetnost doživljava renesansu, sa razvojem novinarstva i istorijskih romana. Savremena književnost jugozapadne Azije obeležena je modernističkim pokretima i pojavom ženskih glasova, poput Suheir al-Kalamavi, Hode Barakat i
Butejne el Ise, koje istražuju teme identiteta, cenzure i ženskog iskustva u muslimanskim društvima. Pesnici poput Badra Šakira al-Sajaba i Nazik al-Malaike revolucionisali su poeziju slobodnim stihom, dok prozaisti poput Tajiba Saliha i Abdulrazaka Gurne (dobitnik Nobelove nagrade 2021) istražuju kolonijalizam i egzil. Ovo delo se uklapa u ovu tradiciju, ali je i inovacija. Koristi distopijski okvir da kritikuje cenzuru, što oslanja na rane levantske pesnike poput Abu al-Alaa al-Marija, čija kritika verskih dogmi je bila kontroverzna. Njen fokus na zabranjene priče i otpor odražava savremene teme arapske književnosti, poput borbe za emancipaciju i sukoba sa autoritetom, viđene kod pisaca poput Sonalaha Ibrahima ili Naval el-Sadavi.
Kao autorka, El Isa nastavlja putem Lajle Ba’albaki, čije je pisanje izazvalo skandal šezdesetih, suočavajući se sa optužbama za nemoral. Takođe, odražava globalni značaj arapske književnosti, jer je roman preveden na engleski i nagrađivan, potvrđujući da autori iz tog dela sveta privlače svetsku publiku.
Butejna el Isa – spada u generaciju milenijalaca, jedna je od najznačajnijih figura savremene kuvajtske književnosti. Sa dvanaest romana do 2022. dobitnica je Kuvajtske nagrade za podsticaj 2003. i 2012, kao i više priznanja za kratke priče. Bila je u užem izboru za
National Book Award za prevedenu književnost. Kao osnivačica „Takvina“, knjižare i izdavačke kuće posvećene visokokvalitetnim delima, i zagovornica ukidanja cenzure kroz romane i radionice kreativnog pisanja, podstiče slobodu izražavanja.
U jezgru pripovesti se nalazi cenzor – bezimen, ali ne i bezličan lik, službenik koji svakodnevno eliminiše „nepodobne“ rečenice iz literature, u društvu koje više ne razlikuje opasne ideje od slobodnih. Njegov posao nije rad – to je dogma. Međutim, kada mu se knjige obrate, kao svesni entiteti, počinje njegovo polako poniranje u svet sumnje, unutrašnjeg rascepa i tihe pobune. Sve se odvija u atmosferi zapanjujuće tišine – nema buke ni mitinga, već isključivo sobe pune papira, senki i izbrisanih reči. Upravo ta uzdržanost stvara represivni horor.
Stil je minimalistički, ali rečnik promišljen i bogat, skoro hermetičan. Nije ovo laka literatura, niti to želi biti. Neće se svideti onima koji očekuju zavere, pucnjavu i uspešnu revoluciju i rušenje sistema. Ovo je ekvivalent uticaju plemstva koji može da oslabi, ali ostaje zauvek. Na formalnom planu, priča nosi snažne bredberijevske tonove, po osećanju pretnje sa margine svake stranice i porukom: knjige su zlo – bude maštu i šire horizonte. Jasno, roman poseduje i snažan društveni kontekst – poseže za pitanjima cenzure, identiteta, zaborava i odgovornosti. Iako dolazi iz kuvajtskog naličja, ono što opisuje je univerzalno. Svaka moćna vlast jednog dana postane arhivar, a svaki arhivar, kad-tad, mora odlučiti – da li će čuvati istinu ili je prekrojiti.
Preporučujemo knjigu svima koji veruju u snagu pisane reči, ali i onima koji su počeli da sumnjaju u nju, pošto upravo tada ovakva dela postaju lek. Ne očekujte razrešenje, očekujte refleksiju. Ukoliko vam se dopao „1984“ ili „Farenhajt 451“, ovo delo će vas nagraditi i nadograditi. Nema mnogo knjiga koje sa takvom lakoćom otvaraju vrata sumnje, a da ih pritom nežno i zatvore za sobom.
Autor: Kristijan Šarac
Izvor: Autostoperski vodič kroz fantastiku