
Kao što je nedavno u jednom intervjuu i sam izjavo, dok je godinama izmaštavao stihove za svoju novu zbirku „
Džinovi, strašila i nešto treće“,
Dejan Aleksić ni slutio nije da će kad ona izađe pravi-pravcati džinovi od ljudi hodati između sela i gradova pronoseći duh slobode podjarmljenom narodu i da će strašila zauzimati busije na vrhu. Doduše, ova strašila sa stranica knjige mnogo su manje strašna od onih na javi!
Kao što kaže vrlo kulturna i ljubazna gospođa Uvodna Strofa:
Ova se knjiga, cenjeni moji,
Iz tri posebna dela sastoji,
A kad se spoje tri njena dela –
Knjiga, dabome, postane cela!
Posvećujući ovu skroz naskroz, totalno i dibidus neodoljivu knjigu, vrcavo ilustrovanu nezaboravnim crtežima Koste Milovanovića, svim trapavim i nezgrapnim bićima, koja štrče od sveta u kom žive, naš vrli stihozborac i strofoklepac već nam samim time otkriva poruku i narovoučenije svog veselog pisanija.
Pošto su veliki i kad su mali, naši su džinovi u ovu knjigu jedva nekako stali. Iako je džin jedan veliki čova, ime mu se, gle čuda, sastoji od samo tri slova! Može li zbog toga caru da se žali, kad ni samom caru za ime nisu više od tri slova dali? Dok se oko te nepravde, jelte, bori, džin vaspitava sina i mudro mu o higijeni zbori – „Sine, džine, ne briši rukavom sline!“ – jer manirima se od malih nogu uči, kako napolju, tako i kući! A može i u džinovskoj školi, ko je voli, jer kao što nam ova knjiga kaže: „Džinovi do obrazovnog cilja, stižu korakom od sedam milja!“
Neki, ipak, zli jezici tvrde da su džinovi i njihovi džinarodnici prljavi i vazda smrde, „alʼ šta da rade, kad za njih nema dovoljno velike kade?“ I brige koje džinovi brinu dostižu često džinovsku veličinu: nekad se užele klavira i svirke, „alʼ kako kad jednim prstom stisnu čak tri dirke?“ Zato im nikada nisu ni dali da ostvare „slavu u nekoj koncertnoj sali!“
U drugom delu glavna zvezda potke, likovi su oni što se njišu u njivi povrh kakve stare motke! Vole modu i krpice šarene, da ima vrana u šta da prestrašena blene! Nekad strašila čuju cvrkut ptica u glavi, kad im na njoj slamnato gnezdo vrabac za sebe napravi. A desi se i često dosta „da strašilo ostane bez posla!“ O sramote i bruke strašilovske struke! Ali kad radi, radi bez neuroze i treme, jer 24 sata njegovo traje radno vreme!
A šta je ono Nešto Treće, to vam reći neću, moraćete sami da okušate svoju sreću! Možda će naš dragi Dejan otkriti svetu „da to Nešto Treće živi u kornetu“! Kako bilo da
bilo, bitno je da to Nešto Treće ne ode u smeće, jer, ko bi ga znao, možda nekom i to treće bude izvor radosti i sreće!
Autor: Miroslav Bašić Palković