U „
Brodu za Isu“
Robert Perišić upućuje ozbiljnu kritiku čovečanstvu pripovedajući o periodu antičke kolonizacije ostrva Vis kako bi promislio o čovekovoj vezi sa biljnim i životinjskim svetom.
Sva sreća pa, uz sve turbulencije i sva krivudanja i méne tokom poslednjih decenija, popularna kultura (a savremena književnost danas jeste njen integralan deo) i dalje pokazuje zavidan potencijal da dodatno snaži ono što njeni sastavni delovi svaki u svom zabranu uspevaju da izrode. Tako da je šira publika (ne nužno samo čitalačka i ne nužno veoma upućena) za vrsnog hrvatskog pisca i pripovedača Roberta Perišića saznala preko serijske adaptacije njegovog i inače uspešnog romana „Područje bez signala“. Ako se ponadamo da je to bio dovoljno vidljiv i dovoljno uverljiv trag, ponadajmo se da će biti zamašan broj i novopristiglih, nazovimo ih tako,
perišićevaca, da pomno isprati i prouči ono što im on nudi na uvid u svom najnovijem, a sigurno i najkvalitetnijem delu u sklopu čitavog mu opusa – „Brodu za Isu“.
Nominalno, a svakako iznenađujuće za one koji Perišića na poviše dosadašnjih uzoraka znaju i prepoznaju kao prevashodno pripovedača savremenog trenutka (ili recentnije prošlosti) i društvene zbilje, „Brod za Isu“ polazi od priče o prvoj grčkoj koloniji na Jadranu, konkretnije, na ostrvu Vis. U tu su koloniju otposlati mnogi i međusobno raznorazni, a sa skrajnutošću u društvenom smislu kao udarnim zajedničkim sadržateljem; tu su se na okupu našli ražalovani, porodice svrgnutih i izdajnika, pobornici demokratske (ili barem demokratskije) misli i sveukupnog svetonazora, nepriznati, odbačeni, prezreni... suštinski – vredni mesta na obodu Imperije koja, poput svake druge imperije, ponajpre uživa u zagledanosti u sopstveni pupak i koja sebe i svoj uvrežen poredak mora da štiti od neprijatelja raznih fela, uključujući tu, dabome, i one izmaštane i nabeđene.
Tu biva jasna poveznica koju Perišić stvara sa sadašnjim trenutkom ili makar skorijom prošlošću tih ili obližnjih i jezički bliskih i lakše pojmljivih prostora, s tim da ova povest, dosledno porinuta u antički kontekst i naturalistički polazni pristup, dobija na dodatnoj metaforičkoj snazi i potentnosti ako se prisetimo šta je Vis predstavljao u istoriji nekada zajedničke domovine i/ili državotvorne avanture u kojoj su se južnoslovenski narodi, prateći ove ili one porive, nakane i motive, našli negde pri sredini veka za nama.
Pratimo li dalje pojam faktora iznenađenja, mogli bismo da ustvrdimo i da će nemali broj i onih verziranijih
perišićevaca možda na nekoliko trenutaka zastati pred utiskom da je ovo bez daljeg i daleko najlirskiji i najmeditativniji roman narečenog autora. To je posebno slučaj sa poglavljima u čijoj je žiži vetar po imenu Vetropir, a koji pomno brati udarne aktere glavnine naracije, a to su: dečak Kalija koji stasava kao sve uznemireniji i pobunjeni rob u kući bogataša Sabasa, skupa sa Pigrasom, Sabasovim obesnim sinom u Sirakuzi, grčkom polisu, te magarac Mikro i mačka Miu. Prelomna tačka i polazni zamajac u narativnom tkanju je trenutak kada Kalija beži od „kuće“ zbog Pigrasovog maltretiranja. Upravo istaknuto jasno, domišljato i upečatljivo referiše na jedan od bočnih ali svakako krunskih motiva ovog odličnog romana, a to je podsećanje na nepobitno suštinsku vezu čoveka i čovečanstva ukupno uzev sa životinjskim i biljnim svetom, kao i tada i sada „komšilukom“ i najprirodnijeg od svih im/nam habitata.
U tom smislu, „Brod za Isu“ se može smatrati i delom evidentne ekološke prirode, ali, na sreću, mada sasvim očekivano od tako nadarenog i uvežbanog pera, potpuno lišene usiljenosti, površne i onda i lažne borbenosti i samodopadljivosti. Kao što je u ovom prikazu već kratko ukazano, ovo je i meditativna proza, koja se krajnje dostatno nakalemila na predočenu strukturu ovog dela; te tako pri sredini nailazimo na ove redove, misli i rečenice date kroz „usta“ Vetropira: „Sav je život koliko sam video, posve u skladu s vremenom. Razmišljao sam kako bi mogao da izgleda život izvan vremena i kako bi onda biće nešto tražilo. Bi li to mogao biti život? To bi, čini se, bilo nešto drugo. Možda su smiješne moje misli, ali, kako nisam imao tijela, razmatrao sam načine kako da zanemarim vrijeme ili izađem iz njega. Pokušavao sam jer sam imao vremena...“ Sve to ovaj roman čini odličnim delom jakog autorskog pečata i vrhunske zanatske izrade, a taj utisak opstaje sve i da ga ne procenjujete sa pozicije osvedočenog, pa onda možda i pomalo ostrašćenog
perišićevca.
Autor: Zoran Janković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 48