Britanski autor
Toni Parsons (1955) nije dospeo do statusa jednog od najčitanijih i najprevođenijih svetskih pisaca tako što je udovoljavao najširem ukusu. To je očigledno i iz njegovog pretposlednjeg romana „
Ko je ona bila“.
S jedne strane, nepredvidljiva i pomalo nastrana ljubavna priča dvaju glavnih junaka, Klementine i Toma, mogla bi sama po sebi biti primamljiva za najširi čitalački sloj. Međutim, oboje kriju tajnu iz prošlosti, čime autor postiže, između ostalog, veću strukturnu dubinu. To je prikladno načinu na koji je Parsons oslikao lokalni kolorit. Naime, ne samo da je ribarsko naselje u okrugu Kornvol (gde se Klementina doseljava, a Tom Kuper već deceniju vodi lokalni restoran) prikazano u punoći sopstvene opasne i u isti mah idilične prirode zaogrnute vetrom i šumom mora, nego mu je Parsons napisao i omaž, uključujući i intertekstualne veze sa pojedinim tamošnjim autorima poput
Dafne di Morije.
Opet, način na koji autor manipuliše prošlošću svojih protagonista podseća na poetiku najboljih filmova holivudskog noara. U skladu sa dotičnim žanrom pre svega su postepeno otkrivanje tajni Klementine i Toma i pitanja do koje mere je on spreman na odricanja, ali i na opasnosti, kako bi sa njom ostao u ljubavnoj vezi. Klementina je pak tipična noar-žena: osoba s jako zagonetnom prošlošću, harizmatičnog izgleda, fatalna čak i u trenucima u kojima je najslabija; uvek sposobna da zaintrigira, ili bar iznenadi.
Tako je od početka njenog boravka u fiktivnom naselju Sent Džud u Kornvolu gde, dok čeka da od agenta za nekretnine dobije ključ svoje iznajmljene vikendice, upoznaje nekoliko meštana koji na razne načine ne mogu da joj odole. Na primer, odmah joj rešavaju problem prenoćišta za vreme čekanja ključeva – što je sa Tomom Kuperom slučaj u emocionalnom smislu. Razume se da je i sporedne likove, poput detektiva Meklauda koji će voditi slučaj ubistva posle glavnog preokreta u sižeu ili suseda iz porodice Farting, Parsons uspeo da prikaže visoko plastično.
U skladu sa prirodom svoje protagonistkinje, knjiga „Ko je ona bila“ zaista zaslužuje da bude ekranizovana i da se tako pridruži „
Čoveku i dečaku“. Stvar je u tome što u ovom ostvarenju autor majstorski gradi napetost, složene likove i atmosferu, što sve zajedno podseća na klasične trilere smeštene u skučene zajednice u kojima je dovoljan dolazak „stranca“ da poremeti kolotečinu svakodnevice. Sa svojim tajnama, legendama i ćudima, te divnom i opasnom prirodom, Kornvel se ispostavlja kao dopunski lik naracije. Konačno, iako Parsons ne spominje konkretne pesme, njegova sposobnost da stvori zvučnu pozadinu kroz opis prirodnog okruženja i dinamike likova čini da se čitalac oseća kao da je i sam u tom svetu, tom selu i okrugu.
Oni aspekti pripovedanja koje autor obrađuje na pitke i širokoj publici prijemčive načine jesu i najdublji mogući. Zbog toga je Toni Parsons jedan od vrlo retkih književnika jednako sposobnih za uspešnu borbu i na komercijalnom i na književnoumetničkom koloseku.
Autor: Domagoj Petrović