Nakon duže pauze kultni pisac generacije iks i autor kontroverznih romana kao što su „
Američki psiho“ i „
Manje od nule“ vraća se vremenu i prostoru svojih formativnih godina. U romanu „
Krhotine“, koji je kod nas u prevodu Nikole Pajvančića objavila izdavačka kuća Laguna,
Bret Iston Elis kroz zamućeno sočivo posmatra svoju mladost i provlači je kroz sito fikcije i horora kako bi publici ponudio svoje najličnije i, možda, najambicioznije delo.
Radnja romana smeštena je u Los Anđeles 1981. godine, a protagonista i narator je sam Bret ili njegov fiktivni pandan, sedamnaestogodišnji srednjoškolac iz elitne privatne škole Bakli, koju je i stvarni Elis pohađao. Na prvi pogled, „Krhotine“ deluju kao klasična priča o privilegovanoj, razuzdanoj omladini sa Beverli Hilsa. Kao i uvek, kada je Bret Iston Elis u putanju, tu su beskrajne žurke, kokain, alkohol, promiskuitet, pop-muzika i površnost epskih razmera. Ipak, u ovom hedonizmu Elisu uspeva da uplete atmosferu paranoje, nasilja i neizvesnosti, oličenu u priči o serijskom ubici po imenu Ribar, koji hara Los Anđelesom i možda se krije baš među Bretovim školskim drugovima.
Jedan od najupečatljivijih likova jeste Robert Malori. Ovaj misteriozni novajlija stiže iz Čikaga i ubrzo počinje da bude opsesija samog naratora. Njegovo pojavljivanje koincidira sa serijom jezivih ubistava i Bret, vođen instinktom mladog pisca, započinje istragu, koja u svojoj paranoji i haosu više deluje kao narkomanski trip nego detektivski posao, podsvesno duboko verujući da je Robert zapravo Ribar. Autor na ovaj način čitaoce dovodi na rub živaca i do vrhunca uzbuđenja terajući ih da se angažuju na pronalaženju odgovora na pitanje da li je to istina ili plod psihoze, halucinacija i (auto)destruktivne naracije budućeg pisca.
„Kamuflirao sam se“, kaže narator. „Bio sam glumac i ništa od svega toga nije bilo stvarno… Dan je zaista postajao lak kada jednom počneš da glumiš i zapravo je postajao stvarniji zbog moje promene u ponašanju. Gluma je postajala realnost i uticala je na sve, naizgled pozitivno. Zapravo je bila poželjnija od stvarnosti.“
Roman balansira između žanrova gde se prepliću psihološki triler, horor, sećanje, autofikcija, satira na društvo na svom vrhuncu i parodija američke adolescenske drame. Iako su likovi naizgled arhetipski – najbolji sportista i kraljica mature, buntovni autsajder, razmažena devojka, tajanstveni zavodnik – kod Elisa ništa nije sasvim onako kako izgleda i kako nam sam pripovedač govori. Gotovo svi znaju da igraju uloge, da je njihov svet glamura i droge fasada ispod koje zjapi egzistencijalna praznina. Sam Elis je u intervjuu za Gardijan priznao da je „Krhotine“ pisao kao pokušaj da „konačno objasni ko je bio onaj dečak koji je postao pisac“, ali sasvim u duhu svojih dela, ni ovde ne daje jasan odgovor.
„Ako bih rekao da je neko od nas bio politički angažovan, pričao bih bajke; bili smo tinejdžeri opsednuti seksom i pop-muzikom, filmovima i poznatim ličnostima, požudom i površnostima i sopstvenom neutralnom nevinošću. Činjenica da je Ronald Regan bio predsednik nama nije značila gotovo ništa…“
Roman obiluje detaljno opisanim scenama seksa, uglavnom između muškaraca, ali ne u cilju da šokira već dočara unutrašnji haos i ranjivost junaka. Seks ovde nije erotski, već služi kao sredstvo otkrivanja traume, identiteta i dezorijentisanosti u vremenu kada je homoseksualnost još bila društveno potisnuta i stigmatizovana. U tom kontekstu „Krhotine“ funkcionišu i kao roman o sazrevanju i kao svedočanstvo o potisnutim željama i neizrečenim strahovima.
„Nisam bio Suzanin i Debin najbolji drug gej, kome mogu da sve povere, ali sam ipak u stvarnosti bio upravo to, samo što one to nisu znale. I možda bih bio baš to da sam sve odigrao drugačije ili da smo živeli u nekom drugom svetu.“
Roman je gust, nabijen detaljima, sa dugačkim opisima vožnje po losanđeleskim bulevarima, pop-kulturnim referencama, unutrašnjim monolozima i gotovo dnevničkim fragmentima. Kritika je ovaj roman dočekala dvojako. Neki su hvalili Elisa zbog precizne rekonstrukcije duha osamdesetih i njegove veštine da stvori napetost i nelagodu, dok su drugi smatrali da je roman predugačak i da mu je potrebna stroža urednička ruka.
Osamdesete godine minulog veka ovde su namerno preterano „pojačane na maksimum“. One postaju mit, davna prošlost satkana od različitih nosača zvuka, nove muzike čiji su segmenti danas prisutni u elektronskim obradama, bioskopskih hitova koji će u kasnijim decenijama dobiti kultni status, droga koje će tek uništiti čitavu generaciju i poslednjeg nesputanog seksa pre pojave HIV-a. Ove krhotine Elisovog života, koje postoje samo na tankoj liniji između mašte i nejasnog sećanja, delići su života u „imperiji na vrhuncu“ i onih generacija koje su stasavale u svetu lažnog sjaja i pravog bola.
„Želeo sam da tako i pišem“, otkriva nam fiktivni Bret. „Otuđenost kao osećanje, otuđenost kao motivacija, otuđenost kao razlog za postojanje, otuđenost kao ekstaza.“
Ova priča nije za one slabog stomaka, već za one spremne da se upuste u ovo introspektivno, mračno, duhovito i zastrašujuće putovanje i da, zauzvrat, dobiju izuzetno književno iskustvo.
„Krhotine“ ostaju snažan, uznemirujući i duboko ličan portret jednog vremena, grada, društva u svom piku i unutrašnjeg sveta autora koji se ne plaši da zamuti granicu između stvarnosti i fikcije. Elis još jednom podseća da iza glamura i buke osamdesetih leže tišina, teskoba i pitanja bez jasnih odgovora, a upravo u tom procepu, prostoru neizvesnosti, njegov roman pronalazi svoju najveću snagu.
Autor: Milan Aranđelović
Izvor:
optimist.rs