.png)
„Svaka od nas je napravila neku grešku koja je doprinela tome. Krivica je bila podeljena na tri dela“, rečenica je koja možda najbolje sažima tematsku nit drugog romana engleske spisateljice
Elizabet Kej. (Njena
opera prima pod naslovom „
Sedam laži“ takođe je na srpskom objavila Laguna.) Naime, dva događaja koja su dovela do smrti Džesikine sestre od tetke (sestre glavne junakinje romana), pokreću pitanja individualne i kolektivne odgovornosti, gde se krivica sagledava u višestrukim slojevima, kroz prizmu različitih aktera.
Središnji događaj romana vezan je za davni boravak četiri devojčice – dve rođene sestre Džesike i Lidije i njihove dve sestre od tetke – u vikendici. Dvadesetak godina kasnije, koliko se u međuvremenu nisu ni videle, tri preživele sestre odlučuju da se ponovo okupe upravo na tom mestu, u pokušaju da rasvetle tragičan događaj iz detinjstva.
Džesika, koja je kao devojčica osmislila „izazov“ koji je možda – ali ne i sigurno – doveo do stradanja njene sestre od tetke Pejdž, godinama nosi teret krivice. Naročito otkako je i sama postala majka, ta krivica poprima dublje dimenzije. Odnos roditelja prema deci i međusobne dinamike unutar porodice prikazani su veoma verodostojno, gde autorka briljira u dijalozima – naročito u još nemuštem detinjem uzrastu. Naracija je pritom, u korist strukturne gipkosti, prožeta i elementima dnevnika (i „lažnog dnevnika“), a spominje se i roman koji tetka glavne junakinje neuspešno piše. Sve to dodaje dodatne slojeve priči i doprinosi atmosferi neizvesnosti.
Kako Džesikina odgovornost za tragediju nije potpuno jasna ni nesporna, u zasebnim delovima romana kao kandidatkinje za vinovnicu Pejdžinog stradanja ističu se i ostale junakinje: tetka i majka Lidija i druga sestra od tetke Amber. Autorka uspešno niže različite narative, kroz koje iz različitih uglova istražuje pitanje krivice, što roman čini višeslojnim i uzbudljivim, a pritom i opravdava visoka očekivanja postavljena nakon autorkinog prvenca „Sedam laži“.
Zanimljivo je da u oba romana autorka samo prividno čitavu radnju prepušta ženskim likovima. Što se tiče „Krivice“, Džesikin suprug igra veoma bitnu ulogu jer je štivo osmišljeno kao njena svojevrsna dvostruka ispovest mužu (u majstorski izvedenom drugom licu jednine) kojom namerava da objasni ko je stvarno odgovoran za smrti bliskih osoba u njenom životu u razmaku od dvadesetak godina. Možda bi time, dokazavši da ipak ne laže kako je do tada ponekad delovalo, stvorila preduslove za opstanak njihovog uveliko poljuljanog braka. Naravno da i odnos dvaju supružnika predstavlja dopunski izvor saspensa u romanu, koji je prigodno ukrašen otvorenim krajem.
Iako se može učiniti da su muškarci u ovom romanu potisnuti u drugi plan, to je samo privid. Stoga vredi spomenuti i Čarlija, Lidijinog momka i u isti mah Džesinu simpatiju iz detinjstva, ključnog svedoka druge tragedije koja se odigrava u romanu, iako ni prilikom prve nije bio daleko od dešavanja. Uostalom, kroz ispovest suprugu, glavna junakinja razotkriva razlike između odrastanja provedenog među devojčicama, odnosno dečacima – što dodatno obogaćuje priču.
„Krivica“ je roman u kom autorka s izuzetnom pronicljivošću prikazuje i ženski i muški svet – u njihovim zasebnim oblicima, ali i u međusobnoj isprepletenosti, bez seksističkih stereotipa i novovremenih zabluda. Ne donosi nam samo odgovor na pitanje ko je odgovoran, već i šta znači nositi krivicu – čak i kada nismo sigurni da je naša.
Autor: Domagoj Petrović