Beogradski student poreklom iz Trstenika provodi mladost uz najbolju prijateljicu koja je suptilna i rezolutna, nestalna i tvrdoglava.
Vrtoglavi niz njihovih doživljaja crta mapu jednog grada, kompilira muzičku matricu jedne mladosti i sabira istoriju jedne veze koja se opire evidentiranju i pored toga što Lusi i Zoran imaju svoju tzv. dopisnu svesku. Roman napisan u jednom dinamičnom pasusu istovremeno je raspričan i sažet, ekonomičan kao san koji se uporno vraća, kao seansa prizivanja duhova, kao remiks
Prustove „Iščezle Albertine“.
Čitaocu koji želi da uči ovaj kratki roman može da deluje kao šetalačko-muzički spomenar ili kolažno svedočenje o više puta započinjanoj ljubavnoj priči. Čitaocu u blokadi Zoranova storija je bedeker za podrivanje mitova o psihoseksualnom sazrevanju. Čitalačkom plenumu ovo je čist prustovski dokaz da su sećanje i priča vekovni neprijatelji. „Priča želi sve da sravni, i da slaže ako treba, samo da ništa ne bi štrčalo“, kaže Zoran, u bezuspešnoj potrazi za jednom reči koja bi opisala Lusi.
Bojan Savić Ostojić gradi svet u kom se i hoda i trči, eksperimentiše prečicama koje vode preko Novog groblja i suživotom u studentskim sobama pod zvučnom zavesom
Pink Flojda. „
Lusi“ je donekle snoviđenje o uzbudljivoj i nesavladivoj ženi, a donekle anamneza odrastanja u velikom gradu početkom milenijuma. „Lusi“ nije roman o seksu, već o „dvosmislenoj atmosferi koja vlada na pet centimetara od njenog tela“.
Bojan Savić Ostojić sačiniće emotivni atlas milenijalaca u kom nizanje događaja ne služi kao raspakivanje skrivenog blaga, već više da horderski zatrpa sve o čemu se ne govori. Naglasivši da ga na Lusi ne podsećaju pesme u kojima se pominje njeno ime, i da ga nikad „narodnjak nije asocirao na nju niti rasplakao“, Zoran nam poverava da je „često mislio na Lusi gledajući omiljenu seriju bivše žene“. U pitanju je serija „
Kako sam upoznao vašu majku“: Zoranova devojka Neda vrti se u podzemlju priče o Lusi kao neispričano, potisnuto iskustvo, dokazujući da narativ dvostruke intencije gori u želji da ispriča ono što je neiskazivo.
Asocijativno ulančavanje sećanja na prošle događaje ukazuje da je Lusi u središtu njihove procesualnosti, kao pripovedna i emotivna okosnica. Veza Lusi i Zorana je neretko komična parafraza kritičkog čitanja sveta: „Čuvam i dva priveska s plišanim medvedićima (…) Kad god naiđem na te igračke u vitrini kod roditelja u Trsteniku, pobesnim i frknem ih u neki ormar, ali koliko god ih dobro sakrio, sledeći put kad svratim, opet ih zateknem u vitrini.“ Kasnije ćemo saznati da mu je te dve igračke Lusi „pružila stidljivo, pomalo preko volje, kao da ih je odbio onaj kome je prvo htela da ih da“.
Sve što se ne može ni reći ni pronaći stupa na nejasnu granicu žanra koji bi se mogao nazvati prisećanje: dok pregleda stare mejlove, Zoran kaže da je „virkanjem prekršio jedno od prvih načela ovog prisećanja: nema prebiranja po arhivi, nema proveravanja onoga što se naslutilo, sećanja treba da ostanu ovlašna, neosvežena i nepovezana.“ Želja da složimo sećanje u priču jača je od želje da saznamo istinu o sebi, Njemu i Njoj: zato je književnost toliko dragocena i toliko komplikovana.
Autor: Vladislava Gordić Petković
Izvor:
nova.rs