„
Lusi“
Bojana Savića Ostojića kratak je roman u kom sam zaista uživao. Iako imam milion primedaba, knjiga mi je baš legla – kao da je
milenijalska „
Nadja“ Andrea Bretona. Za razliku od Bretonove manifestne i teorijske pretenzije donekle u duhu nadrealizma, „Lusi“ dolazi sa savremenim trenucima autofikcijskih postupaka, poput tobožnje upotrebe dnevnika da bi se rekonstruisala prošlost (nalik na Ani Erno, ali s nešto drugačijom funkcijom), i svezaka i beležaka da bi se ispomoglo sećanje iz kafane, u
real-timeu.
Zoran, glavni junak i pripovedač romana, u sećanju se vraća na dvehiljadite godine i studentski život u Beogradu, u lirsko-žargonskom jezičkom registru koji skoro nikada ne pređe granicu banalnosti. Knjiga mi je prijala i delom zbog vlastitog sećanja na taj period, ali i kao filmičan prikaz lutanja kroz grad i emocije, otkrivanja grada i osećanja, u jednom začudnom muško-ženskom odnosu koji kao da se otelotvorio direktno iz pesama alternativnog roka.
Kao što Bretonov pripovedač pokušava da ponovo doživi i kroz pripovedanje razume odnos sa Nadjom, a odnos se demistifikuje čim se narativ zatvori u uzrok i posledicu, početak, sredinu i kraj konvencionalne, linearne pripovesti i psihologije lika, tako i Zoran – junak (i možda
alter ego autora) – pokušava da rekonstruiše svoj odnos sa Lusi iz ruševina uspomena, kaseta, snova, sećanja na studentske sobe, kafane i klubove Beograda 2000-ih. To je Beograd koji je još uvek mogao da bude produžetak studentskog doma, i vreme u kojem odnos dvoje ljudi nije samo ljubavni – već i socijalni, kulturološki, pa i filozofski eksperiment. Tako „Lusi“ postaje više od priče o dvoje ljudi, i tu je, pomalo subjektivno jer i sam vučem sećanja i prisećanja na taj i takav Beograd, ona tačka preloma zbog koje mi se roman toliko dopao – u njemu je priča o dobu koje još uvek nekako nema (u srpskoj književnosti) svoju sliku, a ona je ovde u velikoj meri izgrađena od fragmenata sećanja, onako kako se to doba i meni samom priviđa.
Roman Bojana Savića Ostojića ne zavodi efektnim obrtima, niti velikim tezama – on se useli u čitaoce kao eho neke prošlosti ili nekog odnosa koji možda i sami nose u sećanju. Na kraju krajeva, stvarnost i nije mnogo važna, a zbog toga sam i potegao poređenje sa Bretonom – u pitanju je ipak literarnost na prvom, a rekonstrukcija prošlosti na drugom mestu, i Nadja, Lusi, Beatriče, Laura, ili Master Emili Dikinson, Hitklif
Emili Bronte, Đovani Džejmsa Boldvina, nikada nisu stvarne ličnosti, čak i kada su zasnovane na stvarnim uzorima. Tako je i ovo jedna kratka romaneskna meditacija zasnovana na rekonstrukciji prošlosti, ali koja se u toj rekonstrukciji ne iscrpljuje.
Bojan Savić Ostojić napisao je roman sa nekim karakteristikama koje mi danas nedostaju u savremenoj regionalnoj književnosti: spoj nežnosti i lucidnosti, sećanja i umetnosti, žanrovske igre i emocionalne iskrenosti, i napravio malu vremensku kapsulu jedne epohe u kojoj su ljudi još uvek tragali za sobom kroz druge. U ovom trenutku to mi je iz nekog razloga bilo potrebno.
Autor: Ivan Velisavljević
Izvor: Goodreads