Nakon što se ustanovila kao ključan društveni činilac sredinom 19. veka, pojam flanerije prešao je dug put do danas i udaljio se od prvobitnih ideja
Poa, Bodlera i Benjamina. U međuvremenu, mnogi autori koristili su figuru flanera da opišu nesnađenu savremenu jedinku koja traži mesto u mnoštvu i pešači urbanim prostorima opisujući svoj unutrašnji svet i njegovu predstavu među ljudima. No ako flanerija iskoči iz tih okvira i umesto prostora opisuje osobu, onda nailazimo na tekst poput romana „
Lusi“ u kom
Bojan Savić Ostojić povezuje ovu ideju sa potragom za osobom iz prošlosti, a hodanje gradskim predelima dovodi u vezu sa mentalnim šetnjama kroz lavirinte sećanja.
U tri svoja prethodna dela – „Ništa nije ničije“ (2020), „Varvarin u Evropi“ (2022) i „Vreme vode“ (2023) – ovaj autor uspešno je prešao granicu proze i poezije i pokazao da ranije pesničko iskustvo može mnogo da znači u formiranju stvaralačkog glasa u romanesknom okviru. Stilski i jezički tretman tih naslova spada u njihove najvrednije aspekte, a Savić Ostojić upravo na temelju ranijeg rada gradi nove okvire kojima svoje autorske namere ističe na jasan i konkretan način. Uz stilsku ujednačenost, važan je i tematski okvir koji je postavio osnovu za dalja poetička istraživanja na spoju dokumentarnog i iskustvenog, te kolektivnog i individualnog, što se vidi i u romanu „Lusi“, priči o emotivnoj vezi pripovedača Zorana i neobične devojke čiji se nadimak krije u naslovu.
Njena enigmatičnost samo je delimično realizovana, već je više skicirana odnosom naratora prema njoj i njenoj ulozi u njegovom životu. Nakon višegodišnjeg prijateljstva na granici simpatije, junaci ulaze u kratku vezu koja se ubrzo završava i navodi Lusi da se udalji. Misterija njenog nestanka muči Zorana godinama kasnije, i on se vraća u prošlost ne bi li došao do odgovora, ali i da, ispisujući ovaj zapis metatekstualne prirode, pokuša da rekonstruiše njihovo prijateljstvo i trenutak kada se ono urušilo. U tom postupku, oslanja se na nepouzdanost sećanja koje ga svojom varljivom prirodom vodi napred-nazad i neretko nagoni na pogrešne zaključke. Prateći tok sopstvene svesti, pripovedač ispisuje novu verziju istoriju, iznova definišući sopstveni identitet, kao i figuru svoje prijateljice, generacije i celog društva koje ih okružuje, dolazeći do novih uvida i neočekivanih spoznaja koje mu nisu bile dostupne dok ih nije osvestio u formi romanesknog rukopisa. Pored sećanja, junak se okreće dnevnicima, porukama, pismima, beleškama i drugim zapisima kojima rekonstruiše prošlost, idući ka ishodu koji je čitaocima jasan od početka: njegova potraga neće dovesti do zadovoljavajućeg kraja.
Najzad, ključ romana „Lusi“ nije ni u tome da li će se junaci ponovo sresti, već u tome šta oni očekuju jedno od drugog nakon prekida komunikacije. Dok junakinja, makar na prvi pogled, nastavlja dalje i traži nove okvire u kojima će da se ostvaruje, Zoran je zarobljen u prošlosti, iznova prolazeći kroz vreme koje je delio sa njom i tražeći odgovore: „Ja uopšte ne nameravam, rekao sam, da posle toliko godina pronađem Lusi i zamolim je da mi se objasni [već] želim samo da neobavezno prečešljam ono čega se sećam o njoj ne bih li, možda, shvatio zašto je nema.“ On ne traži objektivno, dakle, nego subjektivno – ne
razlog odlaska, već
sećanje na taj razlog, odnosno unutrašnji osećaj spoljašnje stvarnosti, svestan da je to sećanje obojeno nepouzdanošću i nesigurnošću. Zoran ne beži od subjektivnog i intimnog, i tako ovaj roman postaje ne samo priča o jednoj izgubljenoj devojci, već i o samom pripovedaču koji je se seća i govori u njoj iz sadašnjosti, neretko pominjući prostor i vreme u kojima se trenutno nalazi. On je već ranije pokušavao da sebi predstavi jednu moguću interpretaciju priče o Lusi u formi proznog rukopisa, i upravo tu se ovaj junak pretvara u flanere koji su poznati iz ranijih dela Savića Ostojića, pre svega romana „Ništa nije ničije“ i novele „Punkt“ (2017). U njima on istražuje dokle može da dođe potraga kroz gradske ulice, prolaze i dvorišta, koja je zapravo jedna vrsta detektivske igre u kojoj pojedinac prati tragove izgubljenih ljudi, prostora i sećanja nakon propasti ljubavnih, prijateljskih i drugih veza. Zoran u ovom romanu pokušava da dođe do ovakvog rukopisa („Prvi nacrt priče o Lusi na kojem sam tada radio bio je zamišljen u formi duge šetnje, predvideo sam da, u maniru pripovedača zanesenjaka, celog dana hodam ’njenim mestima’, prateći ,njene znakove‘ i da se nekako udesi da je na kraju dana zaista sretnem.“), ali shvata da je njegova potraga nemoguća jer veza koju je delio sa Lusi deluje nemoguće, neuhvatljivo i ezoterično. Oni su bili sve i
ništa u isto vreme, a takav odnos se „ne može isplanirati, da sa nekim ne budeš ni drug ni ljubavnik“ – nešto što je i jedno i drugo, ali i ništa od toga, zanimljivije, uzbudljivije i unikatnije od bilo koje konkretne ljubavne veze koja nam je poznata iz književnosti ili života.
Kada pređe iz ezoterije u stvarnost, platonski odnos junaka se menja, a njihova veza prestaje da postoji. Ipak, ona se reaktuelizuje u formi rukopisa „Lusi“ koji izrasta u bitan roman ovogodišnje produkcije, ne toliko na tematskom planu potrage za izgubljenim vremenom, osobom i sopstvom, već pre na planu stila i tehnike koje Bojan Savić Ostojić, uprkos sporadičnim slabijim mestima, koristi veoma uverljivo.
Autror: Dragan Babić
Izvor: Politika