Mnogo puta se osećam izgubljenim. Simbol lavirinta je najočitiji simbol. Osim toga, svi čovekovi izumi imaju prilično jasan kraj. Na primer, trpezarija služi za obede, spavaća soba za spavanje, čekaonica za čekanje. A ideja da se izgradi jedan lavirint, jedna zgrada u kojoj će se izgubiti onaj ko u nju uđe, veoma je neobična.
Veći deo svog života
Borhes je proveo u rodnom Buenos Ajresu, gradu koji je bio jedna od njegovih najvećih inspiracija, ali i mesto odvijanja radnje dobrog dela njegovih priča. Bio je poznat po dugim šetnjama koje su ga učinile sastavnim delom istorije argentinske prestonice. Buenos Ajres čine mnoga raskršća i ulice koje se seku sa velikom pravilnošću. Upravo je struktura puna pravih linija koje se protežu unedogled omogućavala Borhesu da se polako kreće i dugo nakon 1954. kada je potpuno oslepeo. Borhesovo poznavanje ovog grada je naročito vidljivo u priči
Alef po kojoj je i nazvana
čitava zbirka iz 1949. godine.
Alef je naziv prvog slova hebrejskog alfabeta i ujedno simbol Boga u judaizmu, a u priči označava tačku obavijenu velom misterije, izvor neponovljivog iskustva. Onaj ko bi u nju pogledao, bio bi izgubljen u njenoj neograničenosti, makar na trenutak.
Borhesa je celog života pratio osećaj izgubljenosti. Zato je sebe pokušavao da nađe u knjigama koje su mu omogućavale da bude sve ono za šta je znao da ne može biti: poznati ženskaroš, strašni ratnik, odvažni moreplovac... Književnost mu je pružala mogućnost da bude neustrašiv, iako je u stvarnosti imao veliki broj razvijenih strahova vezanih za konkretne oblike, pojave i radnje. Jedan od njih bio je vezan za lavirint.
Prvi put ga je video kao dete. U pitanju je bila bronzana gravura
Sedam svetskih čuda, koja ga je navodila na strah od čudovišta zatočenog u središtu kuće bez vrata. Upravo je čudovište glavni junak priče
Asterionov dom. Izgubljeno, ono luta hodnicima tražeći smisao života, znanje i smrt, ali pre svega izbavitelja. Lavirint je zatvor za neshvaćeno stvorenje. Borhes, naročito u periodu života kada je bio slep, mogao bi se uporediti sa ovim nesrećnim bićem. Dobar deo života on svojim očima neće biti u stanju da vidi ništa novo. To ga, međutim, neće sprečavati da u beskraju svog uma stvara mnoge fantastične priče i čitave nove svetove.
Ponekad bi se, prema sopstvenom priznanju, usput gubio u svojoj mašti. Pokazao je da čoveku nisu potrebni ograničeni prostori, zidovi i hodnici da bi bio zarobljen i tako se osećao. Dovoljna mu je beskonačnost u vidu pustinje, koja će činiti da se oseća podjednako izgubljeno i zatočeno, poput jednog od kraljeva u priči
Dva kralja i dva lavirinta.
Često je prisutan utisak da je Borhes stvarao lavirinte kako bi u njima bežao od stvarnosti. Takav osećaj je naročito naglašen u pričama Besmrtnik i
Ibn Hakan al Buhari,
skončao u svom lavirintu. Nije slučajno što je upravo lavirint glavni deo obe priče. U
Besmrtniku je mesto koje nudi zaborav. Priča
Ibn Hakan al Buhari, skončao u svom lavirintu izražava sumnju u istinu i postavlja pitanje da li je ikada možemo sa sigurnošću znati. Obe nude u suštini sličan koncept – postavljaju pitanje da li je onaj ko pripoveda u stvari osoba za koju se izdaje ili se usput negde izgubila, pobegavši od sebe same.
Slično bi se moglo razmišljati i u slučaju tvorca ovih priča. Borhes je celog života unosio pometnju oko toga ko je on u stvari, terajući čitaoce da se isto zapitaju. Danas, skoro 40 godina nakon njegove smrti, mi to ne možemo sa sigurnošću znati, iako postoji veliki broj njegovih biografija. Paradoks je da najveću zabunu u raspravama o njemu unose podaci koje je sam o sebi izneo. Sve zbog toga što se poistovećivao sa svojim delima i, kroz pisanje, sebe u njih uvodio. Zato se ne sme odbaciti mogućnost da se krije kao lik u nekom od lavirinata iz njegovih priča. Pravi Borhes možda samo čeka izbavitelja dovoljno maštovitog da ga nađe i pomogne mu da izađe napolje.
„
Alef“ je jedna od najboljih zbirki kratkih priča ikada napisanih i predstavlja vrhunac Borhesove karijere. Priče iz ove zbrike vode čitaoca kroz lavirint Borhesovog stvaralaštva kao što Tezeja vodi Arijadnino klupko konca. Na kraju čitaocu je pružena mogućnost da iz lavirinta izađe, skoro sigurno – samo na neko vreme. Ujedno mu je i razvijena želja da se što pre vrati u njegove hodnike. Na čitaocu je izbor. Možda usput upozna Borhesa koji će mu praviti društvo dok donosi odluku.
Autor: Aleksandar Trbić