Tajne pisaca – Renato Baretić

Hrvatski pisac Renato Baretić otkriva zašto se njegov književni život deli na pre i posle „Osmog pojverenika“, kultnog romana po kome je snimljen istoimeni film

Prije sad već skoro 20 godina iz jednog su me ozbiljnog – tada još postojećeg – književnog časopisa zamolili da, za skroman ali zato nesiguran honorar, napišem nešto nalik eseju o svojoj autopoetici. Ništa predugo, rekao mi je prijatelj, član uredništva, negdje između osam i deset tisuća znakova.

Isusatimilogaboga, prošlo mi je kroz glavu istog trena čim sam potvrdno odgovorio, pa što bi to uopće bilo, ta moja autopoetika?! Imao sam dotad u biografiji tek dva ukoričena naslova: umjereno nezapaženu zbirku pjesama „Riječi iz džepova“ i nevjerojatno zapaženi, nezapamćeno nagrađivani roman „Osmi povjerenik“. Što bi bio zajednički nazivnik ispod tih dviju knjiga, osim moga imena? Cijeli tjedan slijegao sam ramenima i usitno kuckao taj tekst, tražeći jednostavne riječi i što manje pompozne formulacije, da bih na kraju poslao cirka 5.000 znakova solidno zaokružene priče o tome kako procjenjivanje moje poetike s veseljem prepuštam drugima, svakome tko misli da se time ima smisla i svrhe baviti.

Ne može to tako, rekao je prijatelj i član uredništva, em upola kraće, em sve nešto glumiš običnost i skromnost. Daj to malo autoritativnije, samouvjerenije, programatskije, kužiš? Okej, rekao sam opet, oboružao se stručnom literaturom s police, pa nakljucao devet tisuća najdosadnijih i najbezveznijih znakova u životu. I – bingo! Em je honorarčić sjeo, em se nitko živ na planeti nije na taj tekst ni treptajem osvrnuo...

„Osmi povjerenik“ fenomen je na više razina, ali meni je i dalje najdraža ona na kojoj se naknadno ostvaruju, u zbilji, ludorije koje sam izmislio na tom izmaštanom otoku Trećiću. Recimo, u romanu se jedan lik, državljanin BiH i (barem naizgled) patološki lažov hvali kako je spavao sa Severinom, a pola godine nakon izlaska knjige, na internetu osvane onaj čuveni privatni video gdje Seve vodi ljubav sa stanovitim – državljaninom BiH! Ili nakon što 20 godina sredozemna medvjedica nije viđena u Jadranu, ja smjestim jedan par baš na taj Trećić, i sljedećeg se ljeta ta toplovodna foka opet pojavi u našem moru! I to ne jedna, nego baš „bračni“ par! „Vi ste ih dozvali, hvala vam!“, mejlala mi je jedna gospođa, ozbiljna znanstvenica sa splitskog Oceanografskog instituta. Ili ono sa skladištem lijesova za najvjerojatnije skore pokojnike... Ma, da ne smaram sad, ima još barem pet „predviđanja“ iz tog romana, naknadno ostvarenih, ali o njima ćemo negdje drugo.

S vremena na vrijeme obrati mi se neki „znalac“ da mi prijavi kako zna po kojem sam stvarnom otoku izmislio Trećić. „Vis!“, kaže ponosno, a ja mu/joj odvratim s: „Da!“. Ili: „Znam, Sušak!“, a ja: „Bravo, kako ste pogodili?“. Ili: „Veli Iž!“, a ja: „Mislio sam da nitko nikad neće skužit, svaka vam čast!“. Jednostavno – volim da su moji čitatelji u pravu. Pored svih laži koje im se svakodnevno serviraju, ta moja malecna potvrda njihove površne slutnje pričinit će im sigurno ponajmanje štete, dapače.

Mrzim tog „Osmog povjerenika“, rekao sam lani dragom prijatelju. Mrzim, jer je u dubokoj sjeni ostavio sljedeća moja dva romana, „Pričaj mi o njoj“ i „Hotel Grand“, po meni jednako dobra. I sve što sam mimo njega u životu napravio i što ću, bude li zdravlja i volje, još napraviti, sve će to ostati u sjeni prvijenca. „Aha“, uzvratio mi je stari splitski šarmer, „ti bi, znači, više volija da ga nikad nisi napisa?“ Zabezeknuto sam ga pogledao: jesi ti normalan?! „E pa, onda muči“, nadovezao se, „eno ti ga i u lektiri i u gimnazijskim udžbenicima, šta bi još tija? Doć’ će i ovi drugi na red, pomalo, znaš da autorska prava vride sedandeset godin’ od piščeve smrti, imat će ti i unuci barenko za struju platit dva, tri miseca u godini.“

To me je malo primirilo i dalo neki dodatni motivčić da završim „Zadnju ruku“, četvrti roman, 13 godina od izlaska trećeg. U dva mjeseca, samo u Hrvatskoj, rasprodala se prva tisuća komada, a i kritike su – zasad – unisono pohvalne. Ipak, gotovo svaka u uvodu spominje „Osmog povjerenika“. Je*iga...

Početkom decembra „Osmi povjerenik“ navršio je 18 godina. Sad je, dakle, punoljetan i mogu ga bez zakonskih ograničenja slati po cigarete i pivo. Ako ga slučajno prepoznate na blagajni i upitate bilo što o njemu, očekujte samo potvrdan odgovor. I on, naime, voli da su njegovi čitatelji u pravu.

Autor: Renato Baretić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 16
Foto: Tone Stojko