Tanja Stupar Trifunović: Za književnost ne postoje tabu teme

Pisati znači preispitivati zadate okvire u kojima živimo, kaže za Bukmarker književnica Tanja Stupar Trifunović, koja u novoj knjizi „Duž oštrog noža leti ptica“ majstorski pripoveda o ratu devedesetih godina viđenom očima dve devojčice.



Književnica Tanja Stupar Trifunović, dobitnica Vitalove nagrade i Evropske nagrade za književnost, u novom romanu „Duž oštrog noža leti ptica“, objavljenom u okviru Lagunine edicije Bez prevoda, maestralno piše o ratu devedesetih, koji je samo pozadina priče o odrastanju dve devojčice, kroz čije detinje oči vidimo neimenovanu vojsku i nasilje nad njihovim telima i duhom.

Autorka koja je do sada objavila šest knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman i čija su dela prevođena na brojne jezike kaže da je ovom pričom pokušala da rekonstruiše trenutak ili trenutke koji menjaju dotad uobičajeni životni tok i mehanizme sa kojima obični ljudi normalizuju nasilje.

Kroz razgovor za naš časopis saznali smo još mnogo toga o radnji i glavnim junakinjama knjige „Duž oštrog noža leti ptica“, ali i o drugim važnim temama kojima se Tanja bavi u svojim delima.

Rat u Vašem novom romanu nije samo pozadina priče o odrastanju dve devojčice, Vanje i Milene. On ih, svaku na svoj način, oblikuje. Kakvim ih to čini, kako utiče na njihovo odrastanje, sazrevanje?

Neću reći ništa novo ako kažem da je rat trajno obilježje za onog ko ga proživi. Više nego sam rat, mene su zanimali njegovi tragovi u ljudima. Način na koji mijenja društvo, iskrivljuje percepciju, kreira neprijatelje i saveznike i, na kraju, kako se to sve odražava na ljude koji to žive, prvenstveno djecu koja još nemaju kapacitet da sve razumiju na način na koji to razumiju odrasli, ali zato imaju svoj način viđenja i interpretacije te vrste iščašene stvarnosti.

Mada su Milenu deca sa sela – na čelu sa Vanjom, odbacivala, jer je, kako ste napisali „nastanjivala svet koji oni nisu i u kojem su se osećali nelagodno, svet mašte“, Vanju ipak Milena intrigira. U sebi joj je zavidela, jer Milena nikog nije slušala, hodala je po celom selu i sa svima, pa i sa vojnicima pričala. Kasnije je imala potrebu da je brani i od drugih i od nje same – kada se uplašila da Milena želi da naudi sebi. Šta Vam je bilo najvažnije da prikažete kada je u pitanju Vanjin i Milenin odnos?

Pokušala sam prikazati kompleksnost odnosa koji nije statičan, koji se mijenja i razvija. Usud potrebe za pripadanjem, koji se kroz Vanju i Milenu zbog različitih porodičnih okolnosti i ispoljava različito, ali je objema to jako važno. I najzad i Vanjino sazrijevanje kroz koje ona prepoznaje šta je njoj bitno i da je spremna odbaciti „pripadanje“ grupi zarad Milene i onog što je Milena njoj simbolizovala – hrabrost i slobodu.

Roditeljstvo i odnos dece i roditelja važni su za Vaše romane, pa i za Duž oštrog noža leti ptica. Kako odsustvo roditelja utiče na odrastanje Milene, a kako roditelji Vanje i njenog brata, a posle i gubitak oca, oblikuju njihove živote?

Kod nas se voli poslovično reći kako „sve dolazi iz porodice“, aludirajući najčešće na ponašanje odnosno na malograđansku viziju pristojnosti ili nepristojnosti djeteta. Iritantnost te uzrečice leži u njenoj skučenosti, što je pristojno dijete zapravo hiperadaptirano dijete. Ako stvari shvatimo u širem smislu, puno toga zaista dolazi iz porodice – ona daje jak pečat našem kasnijem životu, našim uspjesima i neuspjesima, načinima na koji doživljavamo sebe i druge, kapacitetu da primimo i damo ljubav, sve u skladu sa onim kako i koliko smo dobili te iste ljubavi kao pogonskog goriva za kasniji život. Rane povrede takođe dolaze iz porodice, nemiri, anksioznost, depresija, predispozicije za određene psihičke ili fizičke bolesti, da uistinu sve dolazi iz porodice. I dobre i loše stvari, i u tom smislu porodica je jako bitna, jer može slikovito biti i vjetar u leđa i šaka u glavu, ali u većini slučajeva to nisu tako drastične polarizacije. Većina porodica nam daje i taj podsticajni vjetar i udarce, nekad doslovne, a nekad metaforične. U tom smislu Vanja je reprezent jedne takve nesavršene porodice gdje ima i jednog i drugog, a Milenu su roditelji napustili i ona postaje žrtvom svih mogućih predatora, koji se, često smo nažalost tome svjedočili, lijepe za nezaštićenu djecu, jer oni nemaju kapacitet da se odbrane, a ni druge osobe koje bi ih branile.



Prinuđeni su da žive u selu – zauvek, kako se to njima čini, a nedostaje im kuća, nedostaje im nekadašnji život. Šta za decu rata znači reč dom?

Nešto što je iščezlo i ostaje kao mutna i nejasna čežnja koju ponese sa sobom daleko mimo kuće i djetinjstva. To nije samo kuća i njeni zidovi, nije ni nemoguća ideja da smo svi tu skupa, ni idealizacija ranijeg vremena. To bi moglo biti nešto kao sigurnost, osjećaj da je sve u redu, da je sve na svom mjestu. Izmicanje tog mjesta uvodi nas u sumnju, u trajnu nesigurnost. Samo se jedan dan više ne možeš vratiti kući, dojučerašnja normalna i najuobičajenija radnja postala je trajno nemoguća. Dom se iz čvrstog stanja preobrazio u ideju doma koja nam je u jednom trenutku izmakla.

Pisac Stevo Grabovac kaže kako se u Vašoj knjizi nalaze i „prva iskušenja i prvi tereti ženskosti, nametnuti u divljim i podmuklim etapama vremena u kojima muškarci pišu istoriju“. Kako se Vaše junakinje, pre svega Milena, nose sa tim?

One na različite načine pokušavaju pronaći neki vlastiti put u ratnom vremenu u kojem kolektivitet, jače nego što je to uobičajeno, pritiska svaku individualnost. Milena se izmješta u svijet mašte i u njemu traži svoju slobodu, baba zapada u svoje neprestano pričanje, a Vanja otkriva bunt i ljutnju kao vlastito oružje.

Zašto je ženska seksualnost – pisanje o njoj, razgovor o njoj – kod nas i dalje tabu tema? Kako književnost kao što je Vaša, koja se ne boji da govori o tome, pomaže na putu promene?

Za književnost ne postoje tabu teme i oduvijek je preispitivala ona mjesta na koja društvo iz različitih razloga nabacuje tabue. Ona je prostor slobode koji konstantno preispituje stvarnost i u tom maniru za mene pisati znači i preispitivati zadane okvire u kojima živimo. Ženska seksualnost je vjekovima tabuizirana i te tabue su mahom produkovali religija i njeni službenici. Nažalost, mogli bismo sabrati tomove knjiga o zabludama i predrasudama o ženskoj seksualnosti, koje su često dolazile i iz naučnih i intelektualnih krugova. Put prihvatanja i normalizovanja ženske seksualnosti bio je dugotrajan i još uvijek traje. Sve su to razlozi zbog kojih nam je u promišljanju i pisanju o ženskom važna. Nema slobodnog pisanja bez oslobođenog erosa.

Uvek ističete kako je poezija Vaš prvi odabir, da se u pisanju poezije osećate najkomotnije. Šta to poezija ima, što čini da se, dok je pišete, osećate komforno?

Poezija je jezgrovita i usredsređena je na suštinu. Ekonomična sa prostorom i vremenom ali prostrana sa značenjem. To su njene prednosti. Istina je i da dajem prednost prozi koja ima neke od vrlina poezije.

Šta je za Vas najvažnije u pisanju – i poezije i proze? Koliko ste se s vremenom menjali i postoje li neke promene koje su Vas posebno iznenadile?

Nezahvalno je odgovor sažimati u rečenicu ili dvije, jer onda nužno padamo u zamku uprošćavanja i da odgovor zazvuči kao kakva parola u stilu „važno mi je da autor ima šta reći i da zna kako to uraditi“. To bi mogli biti stil i mišljenje, vještina pisanja ali nije ni samo to, ima knjiga koje nisu imale ni poseban stil, ni osobita zapažanja, a opet sam ostala trajno zavedena njima, jer je poslije čitanja ostajao snažan ukupni dojam, osjećaj susreta sa nečim živim. Rekla bih da je taj efekat „živog pisanja“ za pisca najvažnije i najteže postići, jer i vještinom pisanja se u jednom trenutku ovlada, ali ovo dođe kao neka milost koje ima ili nema. Izlije se po piscu i njegovom čitaocu ili uzmakne. Mijenjala sam se kroz svoje pisanje, to je sigurno i mogu samo reći da se nadam da ću nastaviti da se mijenjam.

Kako vidite aktuelnu književnu scenu – i regionalnu i svetsku? Kakva dela privlače Vašu pažnju?

To je, iako kratko, zapravo jako obimno pitanje jer se danas toliko knjiga objavljuje da mi se čini da ne stignem ni zaviriti u to obilje, pa da bih mogla dati kakav ukupni dojam. Kao čitateljka sklonija istraživanju nego bučnim reklamnim preporukama, mogu reći da sam zadovoljna i da nađem svoje autore.

Dobitnica ste mnogih književnih priznanja. Kako su nagrade uticale na svaki Vaš sledeći književni rad?

Kao svojevrstan izazov da pokušam u svakoj narednoj knjizi uraditi nešto drugačije.
 
Autor: Maja Šarić Vlaović
Izvor: časopis Bukmarker, br. 48