Đorđe Bаjić je srpski pisac i kritičаr, mаgistаr teorije umetnosti i medijа. Do sada je napisao romane „Ostrvo prokletih“, „Žuta kabanica“, „Jedno đubre manje“, „Crveni sneg“, „
Smrt u ružičastom“ i „
Umri, ljubavi!“.
Nedavno je objavljen i njegov roman „
Jedno đubre manje, konačna verzija“. Bio je to povod da sa njim porazgovaramo o ovoj knjizi, o onome što je razlikuje, ali i približava ostalim delima, o vremenu opisanom u romanima, kao i o budućim književnim projektima.
U čemu se razlikuju „Jedno đubre manje“ i „Jedno đubre manje, konačna verzija“?
Konačna verzija „Jednog đubreta manje“ je veoma pažljivo dorađena i osvežena, a izmene su višestruke: prošireni su pojedini delovi (erotske scene, na primer, ovoga puta su nešto izdašnije i eksplicitnije), drugi delovi su skraćeni ili potpuno izbačeni, ima dosta stilskih dorada… Priča je, što mi je od svega bilo najvažnije, sada u potpunosti uklopljena u serijal i postojeću hronologiju. Zapravo, konačna verzija je u kraća od prvobitne, želeo sam dinamičniji i uzbudljiviji roman, pa sam malo zgusnuo radnju i priču.
Da li se radnja romana dešava pre ili posle „Smrt u ružičastom“ i „Umri, ljubavi!“?
Radnje romana „Smrt u ružičastom“ (2021) i „Umri, ljubavi!“ (2023) hronološki prethode događajima u „Jednom đubretu manje“, iako su napisani i objavljeni kasnije. Prva dva romana u kojima se pojavljuje
inspektor Liman, „Žutu kabanicu“ (2013) i „Jedno đubre manje“ (2015), objavio sam za Čarobnu knjigu, poznatog novosadskog izdavača koji se u međuvremenu specijalizovao za stripove. Želeo sam da započeti serijal nastavim u Laguni, ali urednica Dubravka Dragović Šehović mi je savetovala da saradnju sa novom izdavačkom kućom započnem romanom koji ranije nije bio objavljen. Zato sam odlučio da „Smrt u ružičastom“ a zatim i „Umri, ljubavi!“ budu prednastavci dva romana koje sam objavio za Čarobnu knjigu, sa nadom da ću u nekom trenutku i te romane, uz doradu, ponovo objaviti za Laguni i tako kompletan serijal „staviti pod krov“ jedne izdavačke kuće. „Jedno đubre manje, konačna verzija“ je moje prvo reizdanje, a planiram da u dogledno vreme, ako sve bude išlo po planu, čitaocima predstavim i osveženu „Žutu kabanicu“, takođe u izdanju Lagune.
Koliko se naše društvo promenilo između dva izdanja i da li su te promene uticale sadržaj?
Kada sam ponovo iščitavao „Jedno đubre manje“, iznenadio sam se koliko se malo toga promenilo. Dobro,
jeste se promenilo, u smislu da je sada sve još gore nego pre deset godina, ogoljenije i bestidnije, s tim da su to samo nijanse: princip je isti. Bogati se sve više bogate, siromašni su sve siromašniji. Korupcija vlada i ubija, dvostruki i trostruki aršini su svuda oko nas, da pravde je teško doći. Zato sve ono što sam napisao pre deset godina i dalje „drži vodu“, još uvek je, nažalost, aktuelno. Izmene u tekstu romana su pre svega bile stilske, ne suštinske.
„Jedno đubre manje“ je Vaš najmračniji roman, a opet, ni u njemu ne odustajete od slikanja glamura srpske elite?
Prva tri romana u serijalu o Limanu se bave sjajem i bedom našeg džet-seta, životima (i smrtima) takozvane „elite“ i onih koji nam kroje sudbinu, političara i njihovih satelita. Čendlerovske su to postavke, sveobuhvatne, sa jednim prilično širokim presekom društva: da, bavim se najbogatijim i najmoćnijim, ali i srednjom klasom (kojoj i sam pripadam), te onima na dnu društvene lestvice. To raslojavanje je posebno primetno je „Đubretu“. Roman jeste mračniji i brutalniji u odnosu na prethodna dva objavljena za Lagunu, i zato je sada pravo vreme za njega, jer je takav i svet u kome živimo.
Šta autore krimića poput Vas ili, recimo, Agate Kristi, inspiriše u svetu privilegovanih?
I bogati plaču, zar ne? Pošto sam u svojim romanima želeo što obuhvatniji presek srpskog društva, morao sam tu da uključim i vrhušku. Nisam je štedeo, a i zašto bih? Ne štedi ni ona nas. Volim da zagrebem i da se ispod pozlate ukaže rđa. To mi pričinjava posebno zadovoljstvo.
Koliko snažni utisak koji roman ostavlja, duguje upečatljivom negativcu? Za inspiraciju posegnuli ste i u srpsku mitologiju?
Nagativac je uvek veoma važan u trileru, bez njega ne bi bilo ni zapleta, ni priče, ničega. Psoglavi, ubica u „Đubretu“, nije natprirodno biće, iako to na prvi pogled može tako da izgleda, već čovek od krvi i mesa koji lice skriva ispod maske crnog psa. Nadahnuo sam se srpskom mitologijom kada sam ga stvarao, rekao bih da su se ti motivi odlično uklopili. Sa zadovoljstvom sam ga osmišljavao, želeći da ovoga puta malo dirketnije koketiram sa hororom. Moji romani jesu trileri, s tim da u njima ima i primesa drugih žanrova. Triler i horor su veoma kompatibilni i često ih ukrštam, s tim da sam ovoga puta u tome najdalje otišao.
Ovim romanom završavate trilogiju o inspektoru Nikoli Limanu. Da li ćete mu se vraćati ili imate neke drugačije književne projekte u planu?
Može se reći da sam završio sa
prvom trilogijom koja je obuhvatala romane nadahnute
Rejmondom Čendlerom i školom „tvrdog“ krimića. Sada pišem jedan potpuno novi roman, čiji je radni naslov „Momak u kutiji“. U pitanju je još jedan slučaj inspektora Limana, s tim da sam ovoga puta želeo da budem kamerniji, svedeniji, ne onoliko narativno razmahan kao do sada, da likova bude manje, ali da ih podrobnije motivišem, učinim što reljefnijim. Trudim se da naglasim psihološki aspekt, a da uzbuđenja i napetosti ne manjka. Možemo reći da je to početak druge trilogije koja će obuhvatiti „Momka u kutiji“, reizdanje „Žute kabanice“ (sada kao petog dela serijala) i još jedan roman koji tek treba da koncipiram i osmislim. Sigurno je da do 2027. znam čime ću se baviti i šta ću pisati. Nakon toga ću malo zastati, o svemu dobro promisliti, pa odlučiti kuda dalje. Imam neke ideje koje bi me prikazale u jednom potpuno drugom svetlu, ali o tom – potom. To su za sada samo planovi, videćemo kako će proteći realizacija. Držite mi fige!
Autor: Milan Aranđelović
Izvor:
bookvar.rs