Dvostruki dobitnik Ninove nagrade za romane „
Ruski prozor“ i „
Islednik“,
Dragan Velikić bio je gost 17. festivala Krokodil koji se odvijao pod nazivom „Under pressure“. I Krokodilove novinarke razgovarale su sa Velikićem o Beču, odnosu ega i alter ega prilikom pisanja „
Bečkog romana“ i o novim književnim težnjama.
Razgovor je otpočeo pričom o Beču, kao jednom od gradova u kojima je pisac živeo. Upitan da opiše karakter Beča, uporedio ga je sa Štrausovom kompozicijom „Radecki marš“ – ali „istovremeno, postoji nešto mračno“, dodao je Velikić.
„Znate, u nekom trenutku dođete do toga da je to grad bez karaktera. Težina proživljenog iskustva otklonila je sladunjavost grada u kom žive ‘majstori kolača’; međutim, ako je hapšenje njegovog sina bilo ono što će ukazati na suštinu Beča, onda je ‘cena dosta visoka’.“
Ta sladunjavost, veselost i komfor koji Bečlije uživaju, dolazi sa određenom cenom. Komfor iziskuje tišinu, prećutno prihvatanje onoga što je mračno, trulo, a zarad privida mira. Tako je i Andrej, jedan od glavnih junaka „Bečkog romana“, komoditet i komfor izjednačavao sa mirom – a s vremenom i sebe izjednačio sa „tipičnim Austrijancem“.
„To je ono – ne uznemiravati se. U kafani, to je društvo, ali on ima svoju teritoriju od jedan metar i tu je neprikosnoven. Ne uznemiravaj me. I to je taj jedan komoditet.“
Kako bi predstavio jednu važnu odliku Beča, i Srednje Evrope uopšte, Velikić nas podseća na jednu scenu iz „Bečkog romana“, kada baka u vozu prilazi mladom Amerikancu koji je podigao noge na sedište i upozorava ga da ne sme to da radi.
„Hoću da kažem: ta potreba za redom, ona je dijabolična. Imate potrebu za redom, da sve funkcioniše, i šta? Red hoće uvek još reda.“
Kontrolu je održavao i Andrej, kroz nespremnost na suočavanje i verovanje u poluistine koje umiruju savest. Priželjkivanje kontrole dovelo je i Velikića u poziciju preispitivanja tokom pisanja romana, a potonje suočavanje kako sa ličnim, tako i sa unutrašnjim svetom svog sina, vodilo je stvaranju kompleksne perspektive Pavla, koji pokušava da shvati kako je njegov dotadašnji život i odnos sa ocem doveo do trenutka hapšenja.
Ali „Bečki roman“, iako umnogome zasnovan na iskustvu, i dalje je fikcija. Autofikcija. Deo biografije koji se sada opire zaboravljanju, izmenama, drugačijem svedočenju. Ova knjiga, koja je bila rezultat Velikićeve težnje istini (kako je i rekao u razgovoru
Jedan na jedan sa Ivanom Misirlić u okviru Krokodila), svoje pisanje je otpočela „iz alter ega“ – i tada je književnik uvideo poluistine u njenim prvim verzijama, kojima je uspeo „sam sebe da sačuva“.
„Taj koji je knjigu napisao, to nije ni alter ego, ni ego, to je neutralni posmatrač. Ja sam se izmestio, mislim, ja sam se izmestio vremenom“, tako Velikić sažima apstraktan i kompleksan odnos ličnog i fiktivnog u procesu pisanja. Neutralni posmatrač, u čiju ulogu sâm pisac ulazi na momente, onaj je koji omogućava prilazak istini i njeno očuvanje kroz književnost.
Ovaj odnos, uloga iskustva i uspostavljanje nedostajućih reči, tema je kojom se Velikić sada bavi i predmet je novog romana. Pozivajući u razgovor pesmu „U mesecu Atir“ Konstantina Kavafisa, Dragan Velikić govori o trenutnim razmišljanjima i budućim književnim usmerenjima:
„I upravo je čitava knjiga, koju pišem, pokušaj da te reči koje nedostaju, uspostavim.“
Autori: Tamara Pantović i Ana Jokić
Izvor:
nova.rs