Prošlo je samo godinu dana otkako je čitalačka publika u rukama držala književni prvenac
Eve Pap, spisateljice iz Segedina. Nakon tog porodičnog romana, zasnovanog na istorijskim događajima, usledilo je delo poetičnog naslova – „
Pre zalaska sunca“ – koje je odmah osvojilo srca publike. Razgovarali smo s Evom Pap o tome kako je nastajala ova priča, o istraživačkom radu koji je prethodio njenom pisanju i o reakcijama čitalaca.
Gde je smeštena radnja romana i u kom istorijskom periodu se odvija?
Priča se odvija u Jugoslaviji pedesetih godina prošlog veka, za vreme Titove vladavine, i nastavlja se tačno tamo gde se prethodna knjiga završava. Ipak, osim istorijskog konteksta, ova dva romana ne dele likove niti fabulu. U romanu „Pre zalaska sunca“ pratimo sudbine potpuno novih junaka. Atmosfera priziva gorko-slatki ton starih jugoslovenskih filmova, u kojima, uprkos teškoćama, likovi umeju da se smeju sopstvenim mukama. Na stranicama oživljavaju slike Sarajeva i Subotice iz tog vremena, dok se povremeno pominje i sam Segedin. Autorka je nastojala da što vernije prikaže svu lepotu, šarm i težinu perioda u kom se radnja odvija.
Na koji način se Segedin uvodi u priču romana?
Glavni tok romana prati starca koji se priseća svoje mladosti. Od tih sećanja počinje priča, koja se potom razgranava i vodi nas kroz ceo njegov život, sve do smrti. Njegov sin je devedesetih godina prebegao u Mađarsku, bežeći od rata u Jugoslaviji. Iako ima sporednu ulogu, upravo njegovim životnim putem se priča se prepliće sa Segedinom.
Kako ste istraživali svakodnevni život ljudi tog doba i koliko Vam je to bilo izazovno?
Bilo mi je izuzetno važno da delo bude istorijski verodostojno. U tome su mi pomogla porodična pisma, koja su mi već pri pisanju prve knjige pružila mnoštvo dragocenih informacija. Na primer, kako su ljudi tada živeli, kako su studenti u većim gradovima održavali kontakt s roditeljima, kako su razmenjivali pisma i pakete, i šta su majke slale svojoj deci. Pisala sam o vremenu nakon Drugog svetskog rata, u specifičnom kontekstu komunističke, Titove vladavine. Mnogo podataka nisam mogla da pronađem ni u knjigama ni na internetu, pa mi je dragocen izvor bila jedna osoba koja je živela u to doba, sa kojom sam bila u stalnom kontaktu tokom pisanja romana. Tako sam saznala gde su mladi izlazili, kako su živeli oni koji nisu bili članovi partije, a kako oni koji jesu i kakve povlastice su zapravo imali. Želela sam da na stranicama oživim ceo tadašnji politički sistem.
Kakve su reakcije čitalaca?
I sama sam isprva verovala da su pedesete bile dosadan i jednoličan period. Međutim, kako sam ulazila dublje u građu i otkrivala detalje o svakodnevici, shvatila sam da je to bio složen i bogat svet. Bilo je fascinantno saznati kako su se ljudi tada zabavljali, kako su živeli u okviru sistema, kako su mu se prilagođavali ili mu se opirali. Posebno je zanimljivo što je roman naročito privukao sredovečne čitaoce, i to ne samo žensku publiku. Mnoge reakcije dolaze i od muškaraca koji se nalaze na životnoj prekretnici, preispituju sopstvena iskustva i razmišljaju o budućnosti.
Koju pouku ste želeli da čitaoci izvuku iz ovog romana?
Roman poziva čitaoca da se zapita koji to teret nosimo sa sobom kroz život i možemo li ga se osloboditi. Često ga nosimo do samog kraja, a pitanje je hoćemo li u zrelijim godinama imati snage da ga odbacimo, ili će zauvek ostati deo nas. To je osnovna nit ovog romana, koji je po mom mišljenju veoma liričan i protkan jednom lepom ljubavnom pričom koja nas tera da se zagledamo u sebe.
Autor: Timea Filip
Izvor: szeged365.hu
Prevod: Kristijan Vekonj