Filip Rot, jedan od najznačajnijih američkih pisaca 20. veka koji je rođen na današnji dan, tokom bogate književne karijere ostavio je neizbrisiv trag. Iako se u jednom trenutku povukao sa književne scene, Rot je za jedan francuski časopis otvoreno govorio o svom stvaralaštvu i otkrio koje romane smatra svojim najuspelijim delima. U ovom tekstu (koji je prvobitno objavljen 2012. godine) saznajte koji romani, po Rotovom mišljenju, najbolje oslikavaju njegov književni opus i zbog čega su mu baš oni bili posebno važni.
Svaki obožavalac Filipa Rota koji se nadao da će se proslavljeni američki pisac predomisliti o pitanju svog povlačenja iz književnog sveta, ostao je razočaran. Rot je istinski uživao u svojoj penziji.
Kada smo poslednji put sa njim razgovarali, rekao nam je da mu je odlično u životu od kada se povukao jer je tokom književne karijere (1959–2010) radio svakog dana, a sada je mogao da svemu ostalom pristupa sa lakoćom. „Budim se ujutru, popijem veliku čašu soka od pomorandže i čitam sat i po vremena. To nikada u životu nisam radio“, rekao nam je.
Njegov 31. po redu, roman iz 2010. godine „Nemeza“, bio je poslednji. Rekao je tada: „Inspiraciju sam našao 31. put, ne želim više da je tražim.“
Kada smo ga upitali koji svoj roman smatra najbolje napisanim tokom karijere od pola veka, autor je odabrao „
Sabatovo pozorište“, roman „koji mnogi ljudi mrze“, i „
Američku pastoralu“. Za „
Sabatovo pozorište“ je dodao: „Mislim da u njema ima mnogo slobode. To kao pisac tražite dok radite. Tražite sopstvenu slobodu. Da izgubite inhibiciju i zaronite duboko u sećanja, iskustva i život, a zatim da nađete prozu koja će dopreti do čitalaca.“
„Američka pastorala“ je pratila „Sabatovo pozorište“ i u njoj je, kako kaže, želeo da piše o konvencionalno moralnom čoveku. „Preseo mi je Miki Sabat i želeo sam da odem na drugu stranu spektra. Mislim da je to uspelo, knjiga mi je omogućila da pišem o najmoćnijoj deceniji svog života, o šezdesetim i njihovoj turbulentnosti, i mislim da sam uspeo dosta toga da ubacim u knjigu.“
Rot je osvojio mnogo nagrada, između ostalog Pulicerovu, dve Nacionalne književne nagrade i Bukerovu, ali nikada Nobelovu. Čak se i diskretno podsmevao akademiji koja je godinama odbacivala američku književnost. Pričajući o kolegama piscima poput
Džona Apdajka, Džojs Kerol Outs i
Vilijama Stajrona, Rot je naveo da je „trčao sa veoma brzim konjima... E sad, možda se komitet Nobela ne slaže sa mnom. Misle da smo provincijalci. Ali sumnjam da su i sami pomalo provincijalci.“
Izvor: theguardian.com
Prevod: Dragan Matković