Sa
Fredrikom Bakmanom, autorom romana „
Slika s morem“, jednim od najčešće zastupljenjih naslova na listama preporuka u proteklih nekoliko meseci, razgovaramo o njegovom stvaralaštvu.
„Ova priča o odrastanju je duhovita, potresna i puna mudrosti. Četvoro tinejdžera, povezanih snažnom i uzajamnom odanošću, zbližavaju se zbog nestabilnih porodica u kojima žive i slike koju je naslikao jedan od njih. Pred čitaocima je roman koji može da se čita unedogled!
Možete li nam reći kako je nastao ovaj Vaš roman? Šta Vam je poslužilo kao inspiracija?
Žao mi je što nemam bolji odgovor na to pitanje, ali gotovo nikada ne znam kako nešto nastaje ili odakle potiče. Pisanje svake knjige je dug i haotičan proces koji provodim sedeći sam u sobi i naglas se prepirući sa likovima koje stvaram.
U slučaju ovog romana, prva verzija je imala oko 82 paralelne priče i oko 9.000 likova. Svi koji su imali priliku da virnu u tu verziju rekli su: „Pa... ovo je... interesantno“, onim tonom koji obično imate kad probate jelo koje je skuvao neko ko je očigledno pijan.
Moja supruga je na kraju presekla: „Isuviše je mračno, Fredriče. To je zato što prolaziš kroz težak period i to je u redu. Ali moraš da u ovoj priči pronađeš trunku nade, neko iskupljenje, ne samo zbog knjige nego i zbog sebe.“
Nisam znao da je bilo toliko očigledno, ali sam zaista imao manjak samopouzdanja u sebe kao pisca i pune dve godine sam ozbiljno razmišljao da se potpuno povučem iz sveta izdavaštva. Nakon što sam tu prvu verziju pokazao dvojici kolega pisaca, jedan od njih je rekao: „Baš mi se dopala priča o deci na molu. Razljutilo bi me svaki put kada fokus priče nije bio na njima.“ A drugi je dodao: „Priča o deci na molu me je zaista naterala da razmislim o tome kako da budem bolji otac.“
Sve sam to uzeo u obzir i krenuo iz početka – s decom na molu. Zapitao sam se sledeće: ako je ovo moja poslednja knjiga, kome bih želeo da je posvetim? I onda sam na prvoj stranici napisao: „Svakome ko je mlad i želi nešto da stvori. Samo napred.“ Cela priča proistekla je iz toga.
Vaša posveta me je oduševila. Želja za stvaranjem jedan je od ključnih elemenata ove knjige. Možete li nam reći nešto više o tome? Šta još očekujete da čitaoci izvuku iz ove priče?
Sasvim je dovoljno ako se nakon čitanja knjige posvetite stvaralaštvu. Kakvom god vidu stvaralaštva. A ako se možda iz nekog razloga bojite da pokušate jer mislite da niste dovoljno dobri, dovoljno pametni ili bilo šta slično – morate jednostavno da počnete, pokušate, doživite neuspeh i onda pokušate ponovo. „Grešite bolje“, kako je to svojevremeno rekao Semjuel Beket.
Ne zarad uspeha, ni slave, ni bogatstva, niti jedne od tih gluposti – zarad sebe samih.
Roman „Slika s morem“ obiluje i lepim i potresnim trenucima. Pratimo dve vremenske linije – priču o Luizi i priču o osobama sa njene omiljene slike, koja se odvija nekoliko decenija ranije. Šta Vam je bio najveći izazov tokom pisanja?
Uvek postoje tehnički i emotivni izazovi pri pisanju romana. Tehnički, najveći izazov bili su tempo, dinamika i sam jezik. Kako da se ova priča dalje razvija? Koliko dugo mogu čitaocima da zadržim pažnju? Kako da svaki junak ima svoj prepoznatljiv glas? Emotivno, najveći izazov bio je to što su mnogi likovi u ovoj knjizi zasnovani na osobama sa kojima sam odrastao – od kojih sam neke usput izgubio. Mnoge dane sam provodio u razgovoru sa duhovima.
Roman „Slika s morem“ delimično govori i o tome kako neko umetničko delo može da ostavi zaista snažan utisak na čoveka, baš kao što je to bio slučaj sa Luizom i njenom omiljenom slikom. Da li je neko umetničko delo na Vas ostavilo takav utisak i koje?
Istina je da tokom odrastanja nisam bio preterano upućen u umetnost. Ali moja supruga je obožava. Studirala je istoriju umetnosti, pa nas, gde god da putujemo s decom, uvek odvede u neki sjajan muzej. Neke od najlepših uspomena sa porodičnih putovanja vezana su za takva mesta, poput Pikasovog muzeja u Malagi ili Vorholovog muzeja u Pitsburgu. Prošlog leta smo u Kopenhagenu posetili virtuelnu izložbu Van Gogovih dela, pa su deca tokom večere pričala samo o „Zvezdanoj noći“. I to mi znači sve na svetu.
U knjizi se u jednom trenutku medicinska sestra obraća svetski poznatom umetniku i kaže: „Moj muž je voleo vaša dela. Jednom smo ih videli u galeriji. Volela sam kako je izgledao dok ih je gledao.“
Upravo tako se osećam kada obilazim muzeje sa svojom suprugom. Volim tu njenu zanesenost umetničkim delima.
I za kraj, kakvu ulogu imaju knjige i knjižare u Vašem životu?
Dok sam pisao „Sliku s morem“ (u periodu kada sam zapao u ćorsokak i mučio se sa vlastitim samopouzdanjem), otišao sam sa svojom dvanaestogodišnjom ćerkom u knjižaru u Stokholmu u kojoj se prodaju knjige na engleskom jeziku. Bila je subota, napolju je bilo ledeno, a knjižara je bila krcata tinejdžerima.
Svi su strastveno razgovarali o knjigama za koje nikada nisam čuo. Moja ćerka je bez prestanka govorila o žanrovima knjiga za koje nisam ni znao da postoje. Onda je odjednom jedna mlada žena pitala knjižara da li imaju „
Bele noći“
Dostojevskog.
Stajao sam u toj maloj knjižari zatečen i pomislio: „Ko god tvrdi da mladi ne čitaju, taj je potpuno sišao s uma.“
Kad god se osetim izgubljenim u poslovnom aspektu izdavaštva, samo se setim te subote. Mladi preuzimaju kormilo i sve će biti sjajno!
Autor: Zoi Perzo
Izvor: bookweb.org
Prevod: Kristijan Vekonj
Foto: Linnéa Jonasson Bernholm