Laguna - Bukmarker - „Ja sam“: Potraga za izgubljenim smislom, od suneta do tabuta - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

„Ja sam“: Potraga za izgubljenim smislom, od suneta do tabuta

„Na pitanje o smislu života pisac odgovara pričom o sebi“ (Gyorgy Konrad), epigraf je prvog romana Damira Uzunovića i nagovještava njegovo smiještanje u najširi korpus bosanskohercegovačke književnosti – autobiografsku metafikciju. Ipak, potreba za reviziranjem života u srednjim godinama i pisanjem nuđenju smisla vlastitoj egzistenciji, osim terapeutskog svojstva, u nekim romanima može ponuditi estetsku vrijednost i suvislo polemiziranje s jednim od temeljnih humanističkih pojmova – identitetom. „Ja sam“ je roman koji nenametljivim, ali stilski spretnim jezikom, na momente provokativno, pa čak i perverzno, smisao jednog ljudskog postojanja pronalazi u postojanjima drugih.

Nauka o književnosti je proglasila smrtnim grijehom identifikaciju pripovjedača s autorom, i iako na početku romana stoji napomena – Neki likovi su stvarni, neki su izmišljeni, tako je i s događajima, glavnog lika imenujem neimenovanim junakom koji u prvom licu pripovijeda o vlastitom životu, od suneta (obrednog obrezivanja u djetinstvu) i odrastanja u Sarajevu u vremenu komunizma, do ratnog i postratnog perioda, naratorovih ahmednurudinovskih godina preispitivanja i svjedočenja smrti, iz kojih ovaj roman i piše. Pripovjedač je (grijeh na čitaoce ako naslute da Ja sam, Damir Uzunović je) i pisac vlastitog romana, koji implicitno tematizira proces pisanja kao način potvrde smisla vlastitom životu. Ovo su četiristo trideset dvije stranice o životu, konstruisane od kratkih priča o drugim životima, kompoziciono smještene u tri knjige – Koreja, Manijak s tavana i Tri očeve smrti. Sve tri, obilježene neprestanim prisustvom ideje da veza između života i smrti nikad se ne prekida, te romanom odjekuju eros i thanatos u zanosu nerazrješive borbe za trijumf.

Prva dva poglavlja oneobičena su perspektivom djeteta i funkcionišu po principu paralelnih sižea, koji se preko zajedničnog motiva dotiču i time obogaćuju roman poentiranjem, naspram pukog prepričavanja. Događajima stvaraju svrsishodnost, često putem poetike koincidencija, čudnih i čudesnih događaja, a upravo u skladu s dječijom vizurom kroz koju Uzunović pokazuje vješto prilagođavanje jezika različitim tačkama gledišta. Dječija perspektiva otvara prostor i humoru koji nastaje iz osjećaja kolektivnog iskustva ovdašnjih prostora, iz čitaočevog suosjećanja s batinama, kaišem sa i bez toke, stvarima na veš-mašini koje ekstatično plešu uz centrifugu, naninom transformacijom u ne-nanu dok obavlja molitvu i ignoriše pojavni svijet.

Prisustvo dječijeg, kasnije i adolescentskog glasa, otvara prostor seksualnosti, neprekidno impliciranoj kroz redove romana. Od vrlo mimetičnog predstavljanja sunećenja, preko prve masturbacije, otvorena je mogućnost primata penisa, koji poprima centralnu ulogu u drugom poglavlju. Manijak s tavana je zbir priča o masturbiranju, masturbiranju i masturbiranju dječaka iz ulice, koji to čine u školi, u kinu, na ulici, obožavajući komšinice, profesorice, junakinje erotskih časopisa. Ta hronika masturbacije postaje uvertira za tanatosnost posljednjeg dijela i oslikava pripovjedačevu sklonost ideji o neprekidnosti veze između života (začeća) i smrti. U trećem dijelu, u žanru ljubavnog romana nailazimo na, s jedne strane ljubavni trokut koji se odvija na relaciji sarajevska Dalija i američka Lara, a s druge postratno Sarajevo, historija smrti i otac koji zbog srčanih problema potencijalno umire tri puta. Prvom odjekuju flert, ljubav, seks – eros, drugom tanatos, i obje svojom istovremenošću oslikavaju sam život. Roman ostavlja doživljaj mogućnosti pogleda na život kroz geometrijsku perspektivu – i penis i lijes su falusnog oblika.

Uzunović, ne zapadajući u patetiku, tematizira i kompleksnost ljubavnih odnosa, dugujući čitaocima priču o neimenovanoj supruzi, u nadi da je razlog tome pozitivističko-biografske prirode, a ne petrarkistička tendencija opjevavanja samo nesuđenih ljubavi.

U promjeni načina pripovijedanja koja prati vremenske distance očita je Uzunovićeva sposobnost dubinske karakterizacije glavnog lika, kao i predočavanja tipskih sporednih likova, preko kojih se oslikava sociološka atmosfera Sarajeva (i Balkana). Sporedni likovi u zaključnom kontrapunktu, kad se nesvjesno zateknemo u prostoru identiteta, postaju, u širem smislu, sam glavni lik.

To se očituje kroz lik oca, kao distancirane sjenke, bankara i partijskog člana, čiji se odnos sa sinom zasniva na prešutnoj konvenciji ljubavi, arhetipskom balkanskom odnosu, ovjekovječenim onda kad ga zaboravi na pijaci. U trećem dijelu otac iz pozadinskog plana postaje svojevrsna identifikacija s prostorom Koreje, kompleksom fabrika i zgrada s Drinskom ulicom kao težišnicom tog prostora, ujedno i adresom stanovanja glavnog lika, kojoj su posvećena prva dva poglavlja. Koreja se vlada kao sinegdoha Sarajeva i referentna tačka za mjerenje sentimentalne udaljenosti kuće i prostora tuđine, te u skladu s tim postaje prostor sigurnosti i identitarno obilježje. Tri (potencijalne) očeve smrti predstavljaju magnetnu privlačnost za povratak iz Amerike, dakle, povratak na „fabričke postavke“ identiteta, duboko uronjenog u vlastitu tradiciju, s egzotičnim izletničkim sklonostima ka drugom i stranom. Očevo „Ja sam“, izgovoreno prije konačne smrti, postaje dvostruka motivacija naslovu, iz čega slijedi da Ja sam – sve s čime sam vibrirao u susretu – majka, sestra, djeca, partnerice, prostori, svi opjevani stanovnici Koreje. Postmodernizam uveliko podrazumijeva dijeljenje istog svijeta s drugim, međusobne komunikacije s drugima koji čine identitet, i u tom smislu ovo, naročito u kombinaciji s autobiografskom metafikcijom kao žanrom u kojem je roman pisan, ne čini invenciju u književnoj tradiciji. Ipak, Uzunovićev roman koji obuhvata nebrojeno mnogo ljudskih sudbina i karaktera, obično poetikom trača – sarajevskim načinom vizualiziranja drugog, reafirmacija je humanizma, nematanje dinamike, pa čak i dionizijskog kolektiviteta, naspram individualizma i anksioznosti našeg doba.

Autor: Hana Vranac
Izvor: booksa.hr


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.