U tri izuzetno čitana romana („
S one bande moje gore“, „
S ove bande moje gore“ i „
Kastigulja“)
Jasenka Lalović je vjerodostojno opisala i način života i psihologiju, ali i one uzvišene uzuse kojim je nekada bila vođena crnogorska žena. Ne manje značajno je i to što romane krasi starocrnogorski govor, koji će nastaviti da živi među koricama njene trilogije i kao zalog za buduće generacije.
Pročitajte nastavak razgovora.
Treba voljeti ženu u sebi
Kada je riječ o poziciji žene danas na Balkanu u i dalje izrazito patrijarhalnom društvu, Jasenka smatra da se taj status ne može posebno izdvajati u odnosu na sve što upravo živimo i na šta smo pristali.
„Živimo u vremenu sveopšte površnosti, iskrivljenih vrijednosti čiji imperativi su zadovoljeni kroz potrošačku manijakalnost i savršenu formu, ispod koje nema mnogo toga suštinski valjanog. To je zato što se njeguju pogrešne vrijednosti. Ohrabrujuća je činjenica da i dalje reagujemo prepoznavanjem onog što smo bili. I dalje nas takne nepravdom ono što smo u tom sveopštem ludilu brzog života zaboravili“, smatra Lalović.
Današnja žena, dodaje, uspjela je da se izbori za sebe u mnogim pogledima ali, nažalost, ponekad zaboravlja da joj je ženstvenost data kao prednost.
„Treba voljeti ženu u sebi i njegovati je tako što ćemo se oslobađati stega predrasuda, neravnopravnosti, ali isto tako čuvati ženu u sebi. Da bismo valjali drugima, prvo moramo valjati sebi“, poručuje Lalović.
Pa iako su njeni romani svojevrsna ženska saga, oni valjano progovaraju i o crnogorskim muškarcima. Zato ih i oni čitaju, ali i (provjereno) rado preporučuju.
„Vjerujem da ne postoji muško i žensko štivo. Barem ne bi trebalo da postoji i da se na takav način dijeli nečije djelo, bez obzira na to kome je namijenjeno. To što je moja tema žena, ne treba da znači da moji romani nijesu namijenjeni muškarcima, posebno što je taj uzročno-posljedičan odnos među njima nerazdvojiv. Ali, zaista, na početku, uglavnom su me čitale žene od 35 do 55 godina“, prisjeća se Jasenka.
Ubrzo se, kaže, sve to promijenilo.
„Stizale su poruke da su knjige predate na čitanje majkama u poznim godinama, kćerkama, muževima, braći… Knjige su se kupovale na poklon onima za koje su vjerovali da treba da nastave taj niz razumijevanja i čuvanja uspomena. Nerijetko dobijam komentare od muškaraca nakon čitanja. Zanimljivi su njihovi osvrti na teme kojih sam se takla. Posebno što sami prepoznaju mnoge nepravde koje su iznosile njihove majke, žene, sestre…“, dodaje naša sagovornica.
Pisanje umjesto terapije ljekovima
Možda je to razlog zašto su njene knjige čitanije od broja prodatih primjeraka, a to nije mala brojka. Čitalačka zainteresovanost joj je, kaže, najveći kompliment.
„Danas se mnogo toga svodi na marketinški trik u kome se ljudi lako obmanu da požele nešto da kupe, nakon čega shvate da su prevareni. Upravo to je ono što sam obećala sebi kad sam pristala da objavim prvi roman. Nikada neću dopustiti sebi da žene o kojima pišem budu dio nečega što same ne bi voljele da budu. Da ću paziti kako o njima zborim, da se neću taći njihove intime preko onoga što bi same bile spremne da ispričaju o sebi, da ću se nakon svakog ispisanog teksta po sto puta vratiti i provjeriti da mi nije promakla neka riječ od koje bi se zacrvenjele pred narodom (čitaocima). Tek tada imam prava da ih predam njima u ruke“, kaže Jasenka.
Naglašava da nije dozvolila da „poentira u ime sebe pišući o tim ženama“.
„Duboko sam svjesna da hodam po ivici i da moram biti veoma oprezna da ne iskoračim u nešto što one ne bi bile rade da se o njima prozbori. To su žene koje su poznavale mjeru i znale za stid. Moja je dužnost i obaveza da to poštujem, bez obzira na čitalačku glad da se napiše nešto više. Nijesam imala nikakva očekivanja, jer ovo što sam uradila ne pripada meni, već svima nama“, ocjenjuje Lalović.
Dodaje da joj je pisanje tada bilo lijek koji joj je pomogao da preživi težak period nakon smrti mlađe sestre.
„Umjesto terapije ljekovima, počela sam da ozdravljujem sebe tako što sam pobjegla u neko drugo vrijeme u kome je sve bilo drugačije i u kome su ljudi živjeli po nekim drugim pravilima. Možda im je bilo teže što se tiče uslova života, ali su bili rasterećeni mnogih današnjih prozaičnosti kojima robujemo i koje nam oduzimaju od duše“, kaže ona.
Za nju, kako napominje, pisanje je zapravo put.
„Rečenica, kad se ispiše, svaka na svoj način oblik je neke definicije, a čovjek koji uspije da definiše ono što ga muči, okružuje, određuje… na pola je puta ka razumijevanju. Tek kada razumijemo, postajemo usklađeni da sobom i ne bude nam tijesno ispod sopstvene kože. Tuga i sreća dvije su strane jedne iste medalje. Obje se moraju prigrliti i prihvatiti. Neminovne su, jedna drugu ne potiru, žive se istovremeno. Jednako čuvam svoju tugu i ne želim da je zaboravim, kao što se radujem mnogim srećama“, iskrena je Lalović.
Naučila je, dodaje, da nam je i jedno i drugo odavno namijenjeno.
„Tuga nije žalost koja nad sobom jadi. Tuga je tiha, razvuče se na sve naše dane i s vremenom postane dio našeg bića. Sreće su trenutne, usputne i ako čovjek ne nauči da ih ugrabi, s vremenom prestane da ih primjećuje i živi. Tada mu se čini da ga zaobilaze, a nije tako. Srećni smo jer ne znamo što nas u čeka u životu. Još srećniji jer nijesmo svjesni snage kojom se iznose sva iskušenja koji nas zadese. Čovjek je mnogo jači nego što se čini na prvi pogled“, poručuje Jasenka.
Spič – mjesto koje zbraja, sastavlja i miri
O tome govori i u posljednjem romanu „Kastigulja“, u kojem je junakinja sve samo ne kastig, ali je taj žig iznijela dostojanstveno pronalazeći na kraju i mir u usudu koje joj je život namijenio.
„Anđelika je ponijela žig lake osude, izopštavanja, odricanja. To je žena kastigulja a da se kastiga nije takla. Kroz njen lik pokušala sam da pokažem koliko lako sudimo o drugima, prihvatamo nečije glibave riječi a da se ne zapitamo koliko je u njima istine. Anđelika dostojanstveno iznosi teret nepravde, tako što se poslije lutanja, traženja odgovora za tu nepravdu, vraća na mjesto od kojih su muški iz njene porodice odustali. Iako krhka, pokazuje snagu koju oni nijesu imali. Baš tamo pronalazi mnoge odgovore za kojima je tragala, za razliku od drugih, njenih bližnjih, koji su ih tražili negdje drugo, vjerujući da će ih pronaći tako što će se odricati sebe, priklanjati ideologijama, odricati od ’nazadnosti’ tradicije“, napominje Jasenka.
Mjesto radnje romana je Spič koji, prema riječima naše sagovornice, krije mnogo simbolike.
„To je vrlo uzak prostor na kome se podijelio svijet na istok i zapad. Tu su se sudarala carstva, preplitale kulture i tradicije, miješali jezici. Vjerujem da se baš tamo kriju mnogi odgovori koje i danas tražimo. Njima je od vajkada predata tajna po kojoj se opstaje u ljubavi tako što se sve sabira u jedno. Sve to pokušavam da saopštim kroz ’Kastigulju’. Baš zato kraj moje sage o ženama sa ovih prostora smjestila sam u Spič koji, poput njih, sve zbraja, sastavlja i miri“, ističe Lalović.
Po stilu pisanja i autentičnosti kojom je gradila likove, junakinje Jasenkinih romana, izlaze iz okvira književnosti i, opšti je čitalači utisak, zaslužuju da se nađu ili na velikom platnu ili u TV formatu.
Da li će neko od njenih djela biti ekranizovano, Jasenka kaže – pokazaće vrijeme.
„Za sve to potrebno je da neko suštinski prepozna o čemu sam pisala. Treba biti vrlo oprezan. Ne bih voljela da se kroz umjetnički doživljaj djela zaboravi na mjeru kojom treba da se prikaže priča o tim ženama. Nužno je da ona ostane autentična, oslobođena svake umjetničke potrebe da se bilo ko izdigne iznad njih i na taj način banalizuje njihovu priču. Iznova se pitam koliko bilo ko od nas ima prava da ih predaje javnosti. Ne bi li svaka od njih osjećala stid da se javno predstavi? Moramo se pitati da li bi svemu tome bile rade. Zar sve mora da zadovolji naša htjenja i potrebe? Kažem, pokazaće vrijeme. Sve sam ostavila da se samo od sebe namjesti i uredi. Ako zaslužuje, biće ekranizovano“, skromna je Lalović.
Dodaje i da se plaši da tuga i teret njihovih života, kroz nečije pogrešno razumijevanje, ne prekorače u patetiku.
„To bi bilo nedopustivo i banalizovalo bi njihove životne priče“, napominje ona.
Heroine dostojne antičkih drama
Iako je romanom „Kastigulja“ zaokružila trilogiiju
Brda od pelina, Jasenka poručuje da je crnogorska žena za nju neiscrpna tema.
„U budućnosti ću se sigurno vraćati ovoj temi. Bez obzira na mnogo likova u mojim romanima, koji se stapaju u jedan prototip žene sa ovih prostora, čini mi se da je mnogo toga i dalje nespomenuto, da sam nešto važno zaboravila i time iznova napravila nepravdu. Gdje god pogledate po ovim krševitim bandama, pronaći ćete poneku tešku sudbinu koja je ostala nezapisana, nespomenuta…Vrijeme je tiranin koji melje sve za sobom i učini da mnogi takvi životi kao da se nikada nijesu desili. Jednostavno se zaborave. Ponekad pomislim da ne postoje dovoljno snažne riječi da opišu usude tih žena“, kaže Lalović.
Za nju su one veličanstvene heroine dostojne antičkih drama.
„Nažalost, nijesmo imali jednog Sofokla koji bi svoje redove posvetio ovim ženama. Osjetila sam neodoljivu potrebu da skrenem pažnju javnosti na nekadašnju ženu sa ovih prostora, posebno što sam svjesna da je moja generacija posljednja koja može da svjedoči o njima, jer su na tankoj ivici zaborava. Koliko sam u tome uspjela, ne znam. To će pokazati neko buduće vrijeme“, poručuje Lalović.
Ističe i da je jedna od prednosti pisaca koji se, poput nje, kasnije late pera, to da im obično ne nedostaje inspiracije.
„Barem je kod mene tako. Valjda i vrijeme ispred nas, koje je uveliko kraće od onog koje smo iza sebe ostavili, zgusne doživljaje, osvježi sjećanja, istanča ukus i navede nas da ga ne rasipamo uzalud. Uveliko ’kuvam’ nekoliko tema i čekam trenutak u kome će jedna od njih da prevagne i prikuje me za stolicu. Kako god, već osjećam nemir koji me vuče na tu moju bandu, koja me višestruko podupire i daruje mirom. To je ono za čime tragam i čime pokušavam da osmislim ovo resto dana što je preteklo. Naučih da se radujem svakom danu i da svaki od njih iznova doživim kao još jedno rađanje i umiranje. Sve je krug. Ciklusi se ponavljaju i za onaj sljedeći valja da budemo spremni. Trudim se da tamo prebacim malo bolju verziju sebe. Da li ću u tome uspjeti, ne znam. Znam da nije važan cilj, već put ka njemu“, iskrena je Lalović.
Prvi deo intervjua možete pročitati
ovde.
Datum objave: jul 2021.
Autor: Rosanda Mučalica
Izvor: portalanalitika.me