Brendovi srpske književnosti

Osvrt na pitanje brenda u srpskoj književnosti počeću s njenog kraja, tačnije s rubnog područja, u kojem je 1219. prvi srpski pisac započeo svoju nacionalnu, književnu misiju.

Srpska književnost danas definitivno ima brend. Ime tog nedovoljno podržavanog (po nekima: prepodržavanog) prezimena je Pavić.

Drugo je ime, od Rusije do Meksika: Goran Petrović.

Predlažem da u traganju za odgovorom ima li u nas ili nema brend pis(a)ca, krenemo od upitanosti kako uopšte nastaje brend?

Generalno, rekao bih, dva su načina.

Po prvome, pisac mora da je trkač na duge staze. Za njega je životnije pisanje od življenja. U dijalozima koje stvara – uživa, u onima koji mu se nameću – pati. Prazan papir je izazov, bijeli je ekran droga. Takav se pisac po definiciji obrazuje svakodnevnim čitanjem, dijelom i kroz usamljenički život, i ne spada u one koji više pišu negoli što čitaju. Jer bi pisanje na uštrb čitanja predstavljalo stanovitu esnafsku jeres. Otud se podrazumijeva da Pisac ima neku vrst filološkog zanata u malom prstu. Ko nije meštar od sintakse, da ne kažem vrsni poznavalac gramatike i pravopisa, da li uopšte zaslužuje da o njemu govorimo kao o hipotetičkom kandidatu za nacionalni književni brend?

O, možemo! dokazuje malo čim opozitna struja, ona kojoj se žuri da svgne postojeće književne veličine, no ne na način koji se do postmodernih vremena računao u legitimne, u cehovski poštene. Nova brend imena ničim ne pokazuju kako će imati kondicije da trče književnu trku u narednih 50 godina. Ukoliko tih vremena uopšte bude, budimo poštreni prema našoj globalnoj realnosti.

Ili, da ublažim apokaliptičnu strijepnju nimalo blažom: ukoliko do tada svi srpski pisci ne počnu da pišu na globalnom, na mješavini engleskog i tek u primjesama na maternjem, tu i tamo na srpskom.

Mediji su, koliko medni kad o književnim vrijednostima hoće povesti kampanju, toliko i otrov kad na silu traže nekoga među piscima koji će biti kadar opravdati njihov politički format, novinski profil. Tako, nije slučaj da se iz skribomanske gomile uzdižu iz anonimnosti sad-pa-sad književni nišči. Njima je upravo

I više se titraju jajca, u priči o brendovima kad i o pseudo-brendovima, očiglednim uljezima u književnosti, i više se njihovim prevodnim slovom želi kazati kako u nas i nije tako kako se na strani o nama misli, negoli što se misli kako da se svijetu predoči ono što kod nas jeste brend.

A kod nas su može biti jedini pravi, iz kategorije pisaca koji život drže za književnu građu, brendovi ovi: Milorad Pavić i Goran Petrović.

Albahari, takođe jest. Zoran Živković. Velikić. Za ovima tek, slijede mnogi.