Dnevnik brade

Krajem ljeta 2018. počeo sam da puštam bradu da bih se kao pisac uživio u lik Bokelja koji je od peruanske luke Kaljao do prvog ostrva u Tuamotu arhipelagu na splavu od balze tokom 14 sedmica preplovio Pacifik 1947. godine. Vodio sam Dnevnik brade tokom sto jednog dana, od septembra do Svetog Nikole – dana zaštitnika pomoraca. Zašto bi ovaj dnevnik bio bitan? Zbog povoda. Pazimo...

1. sedmica: Dlake što uzrastaju nenavikle na brijanje, izazivaju mi svrab.
2: Po prvi put mogu da vidim brkove perifernim vidom. Spopadaju me krize: ujutru bih se obrijao, uveče već ne bih.
3: Brada sada raste i u stranu, ne samo niz brkove i obraze. Kad prstima prođem kroz, mogu da umrsim dlake. Kaplje vode ili vina ostaju mi na brkovima. Dlake na brkovima prelaze preko ivice usana. Žene koje su me znale bez brade ponašaju se sada drukčije. Neki im atavizam, biće, nalaže da poštuju muškarca bradatago.
4: Kad se umivam osjećam težinu vode zarobljene dlakama. Gle, sijede vlasi rastu brže od ostalih. Po prvi put sagovornici konstatuju da imam bradu. Tokom nedeljnog ručka – lešo junetina sa pireom, toć od biža sa zelenom salatom – često brišem sos sa brkova. Prsti mi, i dlan, sve češće uređuju bradu spontano. Brada od mjesec, duga je skoro 3 cm. Prvi put sam osjetio vjetar u bradi. Bio je to jugo. Zoran me iz Malog princa pitao da nisam, nedajbože, u žalosti za kim?
5. sedmica (polovina oktobra): Rodila mi se misao: da li bih mogao da nosim bradu zauvijek? Brkove sam uzgojio do mjere da ih već mogu malčice sukati. Svaki put kada otvorenim dlanom pređem preko brade i brkova vlasi blago zapucketaju, jer se mrse. Golica, kada se dlake same od sebe vraćaju u prirodnu poziciju. Kada plivam, po prvi put osjećam da mi more struji kroz bradu. Na putu do peškira, kaplje mi po prsima.
6: Prva vuna. Kada dlanom prođem kroz dlake, osjećam miris vlastitog krzna.
7: Gostujem na televizijama s nacionalnom frekvencijom. Beogradski je Sajam knjiga. Na polovini sam puta.
8: Dlake iz brkova počinju da ulaze u nos.
9: Učestalim brzinskim pokretima prstiju oblikujem i brkove i bradu.
10: Uvježbao sam pokret kojim mičem dlake sa usana.
11: Lice mi iz profila dobija jajast izgled. Zbog poizrasle brade.
12: Brže mi rastu dlake s desne strane vrha brade. Valjda zato što ih gladeći, dok razmišljam nad rečenicama u nastajanju – stimulišem prstima lijeve ruke.
13: Supruga mi je zabola plavo-bijelu olovku u bradu. Pa smo se smijali. Pravim portrete sa djecom. Za uspomenu.
14. Kada izađem iz vode, iz brade se iscijedi čaša. Nikoljdan. Na slavi sam u Kotoru. Junak u kog sam se pretvorio bradom, doplovio je do prvog polinežanskog ostrva u Tuamotu arhipelagu. Prilično neuredna, brada mi je na dan zaštitnika pomoraca puna soli. Prešla je Pacifik...

Za sve vrijeme vođenja Dnevnika nisam mogao da se otmem utisku kako brada definitivno ima i duhovnu dimenziju.

U Hilandaru sam pažljivo gledao šta monasi čine s bradama. Oni ih nose bez ograničenja rasta, dok ih sveštenici često modeluju. Modelovao sam i ja moju, krajem decembra 2018, kod najstarijeg aktivnog frizera u Boki Kotorskoj – mog rođenog oca. Do sada me obrijao tek jednom u životu, 2016. g, po mom povratku sa Svete gore.

Kada je ustanovio službu sveštenstva, Mojsije je izlio miro svom bratu Aaronu na glavu, pa mu se ono slivalo niz bradu. Pravoslavni sveštenici zato sve službe služe s epitrahiljem, koji simbolizuje slivanje mira niz glavu, tj. s neba silazeću blagodat Sv. Duha.

U potpisu fotografije:

„Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu kazivao sam kolegama piscima da sam sada – što se brade tiče – na polovini Pacifika!“ – Nikola Malović (Foto: Laguna)

Nikola Malović