Hijene

Jedan od najružnijih stvorova na planeti, jednako omražen u naučnoj  literaturi koliko u prostodušnoj svijesti, uspijeva da se nakoti u tolikoj mjeri da se neočekivano (bar po one koji prate smjene vrsta) pojavljuju novi oblici u istoj porodici. Svaka naredna njuška grđa od grđe. Iako ih smatraju bliskim psima, hijene su u stvari mačkolike zvijeri... i bez obzira što umiju da zauvijaju (zavijaju) kao vukovi, ovi nijesu kadri da se cerekaju kao one – tako da se među sobom ne druže (niti uzimaju). I nadalje su (pored ljudi) jedini soj koji se smije vibrirajućim tonom. Međutim, ono što je njima duhovito, ostatku životinjskog carstva obično bude tragično do gadosti.

Afrikanci, navikli na svakojake grabljivce i strvinare, smatraju da ne postoji prljavije heble od hijena. A govorimo o ljudima koji su naučili da spavaju s kobrama, jedu stonoge i balegama pokrivaju kolibe.

Osim što ugriz hijena prenosi razne boleštine i otrovom prlja krv u venama, ukus njihovog mesa više podsjeća na oporu, smrdljivu grudu blata – nemajući, pritom, u sebi ni traga toplokrvnog izvora. Istraživači iz 19. vijeka u svojim bilješkama sa "krstarenja" po vrelom kontinentu napominju da "ni po cijenu iscrpljenosti od gladi ne treba uzimati zalogaj sa leđa ovog stvora". Možda upravo zbog toga truplo hijene najsporije truli na otvorenom – vračevi bi rekli da i crvi zaobilaze lešinu (osim kad baš moraju... a i tada dodaju koje kilo janjetine da zavaraju šmek hijenetine).

Zanimljivo, dugo se smatralo da ove rugobe nemaju osjećaj straha – i da će se bez mnogo premišljanja nameračiti na bijesnog lava. Međutim, opipavajući njihove navike modernim metodama, ispostavilo se sledeće: hijene nikada (ali nikada!) ne šetaju samostalno po savani - bilo rekreativno ili u potrazi za hranom. Uvijek su u čoporu (tzv. paku) koji se raštrka po raznim pozicijama – skrivenim, ali ne i udaljenim od predvodnika. Čim "izabrani gubičar” izađe na megdan pred goveče, tigra ili čak nosoroga, ekipa je tu da sinhrono skoči i zarije čeljusti u meka mjesta uz trbuh snažne (i glupe) životinje. Ovakvo "junačenje"  i odvažnost nestanu čim se kolektiv rasformira... i jedinke pođu svaka svojim putem. Obično se "stečaj firme" sprovodi u krajnjoj nuždi: zbog sukoba sa drugim čoporom, gubitka vođe, ili progona nelojalnih i nedovoljno poslušnih pojedinaca. Nešto nalik kadrovskoj politici na Balkanu.



Ustrašenost i panika koje tada jadna hijena osjeti toliko su intenzivni, da je u stanju da zbog male jeze (što sklizne niz čapru) ostane danima ukopana u jazbini – nemajući hrabrosti ni do kladionice da ode. Hraniće se isključivo zaostalim komadima nečije lovine, kretati noću, i sve vrijeme se očajnički truditi da pronađe novi pak. Što je opet nalik migraciji kadrova na Balkanu. U slučaju da u tome ne uspije, lipsava nadomak one teritorije koju kontroliše (ili je nekada kontrolisao) "matični" čopor – i to na veoma čudan način... pregriza genitalne organe i krvari dok ne usne u večni sanak. Umire sa sjetom i bolno toplom uspomenom na dane kada je sa slašću, uz pomoć drugara, unosila teror međ druge i poletno stvarala domaćinski ugodnu oazu svoje verzije pakla. Opet, sve toliko slično strateškom menadžmentu kod nas.



Nije zgoreg pomenuti i osvrnuti se na još nekoliko karakteristika kod hijena... Ne mogu nikad uvući kandže, i regeneracija "noktiju" je jedna od bržih u životinjskom svijetu. Prednje noge su im duže od stražnjih, te djeluju kao da oponašaju medvjede i njihov hod. Gubica im nikada nije zatvorena... vazda nešto laju, uživaju u mirisu truleži i koproducenti su raspadanja i jada. Mužjak prosto obožava da se igra sa mladuncima iz drugog čopora... ali im na kraju uvijek polomi kosti kada roditelji ne gledaju.

Vjekovima je ovaj stvor jedan od značajnijih gem elemenata u toteizmu. Vjeruje se da vještice koje bace vradžbine sa hijeninog izvora i proklinju uz izrezbaren lik gubavo iskežene face, postižu da efekat prokletstva nastavi sa divljanjem kroz generacije ukletog (prodirući duboko u budućnost). Ljudi koji prime takvu opačinu se ponašaju kao da su od hijeninog soja: drže se čopora (u kom se već nalaze jednako nakaradni likovi), obično leže/sjede na istom mjestu koje vremenom počinje da zaudara na njihov smrad, promatraju snažnije i ljepše primjerke drugih vrsta, mrze, manijački se kikoću, uvijek laju, napadaju s leđa, otimaju tuđe lovine (ili blago), sakate, praljaju, truju... a, ako kojim slučajem ostanu sami... bježe glavom bez obzira!, i dok si se osvrnuo, tek tako nestanu sa lica zemlje.

E sad... ako su vještice istrijebljene, kletost se nekako održala, i iz Afrike prosula po brdima i dolinama Evrope. Grupice nalik hijenama se više i ne kriju... Bacite samo pogled po terasama ovdašnjih kafića. Obitavaju oko stolova, i uz sve gorenavedeno čine još nešto – srču espreso. Čak i u toalet idu u grupicama – vjerovatno pazeći da neko od njih ne pregrize sopstvene genitalije. Na sve li su mislili ti stvorovi! Samo da opstanu.



Hotentoti (etnička skupina slična Bušmanima) smatraju da svijet uništavaju i prljaju hijene... i da bi valjalo protjerati nakot kako bi potom posebna, magijski gusta kiša oprala zemlju.  

Padala bi godinama, što je jasno, dok glib i nečast ne uteknu s potocima i ne slije se svaka sitna kap s ivice Vaseljene – pravo u bezdan. To ujedno bješe i prvo ekološko viđenje spasenja. Nešto duboko vjerujem Hotentotima... jer su se zvijeri zbilja nakotile.