Jetra

            Jetra je najveća i usamljeno specifična žlijezda u ljudskom organizmu. Pored brojnih funkcija, naglašena je njena ključna sposobnost u procesu pročišćavanja krvotoka, tj. u aktivnoj detekciji i selekciji toksina (otrova) koje svaki čovjek autonomno akumulira. Ona na taj način štiti ostale organe od agresivnih čestica i patogenih klica - omogućavajući im (koliko toliko) nesmetan rad.

            Ujedno, jetra predstavlja jedini unutrašnji organ koji se može regenerisati. Međutim, to joj ne pruža apsolutnu moć u borbi protiv otrova, masti… a i sama je vrlo podložna virusnim oboljenjima. Takođe, jednako je osjetljiva na spoljne uticaje, mučko prežderavanje, kao i na sam položaj tijela tokom spavanja. Ipak, smatra se "najinteligentnijim" i "najvrednijim" radnikom u mesnim rudokopima kod sisara. Šteta što je ne uvažavamo makar za mrvu, koliko nas ona svakodnevno štiti od kisele pakosti žuči.

             U ranijim kulturama postojao je poseban kult tretiranja ljudskih iznutrica... Sadržaj utrobe žrtvovanih kakvom rogatom ili storukom božanstvu se miješao sa biljnim i životinjskim sastojcima, kako bi se kasnije dobila posebna smješa – bitna za druge magijske rituale ili za liječenje groznice. Interesantno, takvi melemi su bili vrlo efikasni i u procesu zacjeljivanja rana. Od humanih recepata se odustalo danom kada je zabranjeno skrnavljenje tijela u svrhu farmakologije. Međutim, nisu svi običaji zamrli sa prohibicijom... u vrletima dalekih džungli i dalje ima vračeva (magova, volšebnika) koji svojim plemenima serviraju na listovima komade srca, mozga, bubrega ubijenih protivnika... ali ne i jetru. Naime, od davnina se znalo (iako uvida u anatomiju nije bilo ni u najavi) da čovjekova džigarica može da dovede u stanje transa one koji je okuse. Jer sokovi koje svako od nas ima predstavljaju zaseban hemijski zapis, koji se taloži… gdje drugo nego u jetri. Ono što nama predstavlja nesmetan unutarfluidni sastav, za drugog može biti veoma opasno – do mjere fatalnog. Eskimi su svoje neprijatelje, posebno ratoborne došljake sa suvog kontineta, eliminisali na dovitljiv način… ponizno bi ih pozvali na zajednički obrok, i sa kvazi strahopoštovnjem darivali specijalitet, krvavi odrezak fokine jetre. Ovi bi, po progutanom zalogaju, osjetili nagli priliv snage i unutarnje vatre... što im je pružalo subjektivni doživljaj nepokolebljivih osvajača, ali samo nakon 24 časa umirali bi od prevelike doze jetrinih agenasa – koji se danas naziva stanjem akutne hipervitaminoze. Toliko energije, čovjekov organizam ipak ne može podnijeti. Divlje mačke lovinu nikad ne čereče bez reda... vode računa da se prvo dobro zadoje krvlju što lipti iz gazeline vratne žile... a tek onda prelaze na stomak... tada pažljivo "osluškuju" mirise iz jetre... tek kada ih njuh ubijedi da nema smrada, zariju zube u čudesni jastuk. I najtanji sumnjivi ton isparenja iz jetre će ih odbiti od svježe hrane, ma koliko skapavali od gladi. Profilisanju je poznata pojava da se s vremena na vrijeme među ljudima pojave oni koji imaju neuobičajene psihičko-emotivne sposobnosti... Kadri su da prouzrokuju kod okoline empatske ispade – bilo destimulativne (kada je u pitanju agresija) ili stimulativne (vedrina, sjaj, optimizam). Liverfjužn je termin kojim se obilježavaju, iako je bilo diskusija da takav aspekt duha zaslužuje ljepše ime. Radi se o osobama koje na specifičan način umiju da upiju mentalne otrove zajednice i pročiste vazduh od tjeskobe. Kako to rade, nauka nema odgovora (zasad)... ali, svako od nas makar jednom u životu imao je prilike da upozna osobu koja pukom pojavom mijenja stanje svijesti i duha na bolje... na zdravije.

 

              A, šta je sa ovdašnjim jetrenim ljudima? Da li ih ima? Kako se nose sa našim otrovima?

 

              Ako i postoji makar jedan takav, onda je on najveća i usamljeno specifična žlijezda u društvenom organizmu. Pored brojnih funkcija koje bi imao, naglašena bi bila njegova sposobnost u procesu pročišćavanja krvotoka sujetnog duha, tj. u aktivnoj detekciji i selekciji toksina (otrova) koje svako od nas autonomno akumulira i širi poput gube. On na taj način pokušava da zaštiti ostale zdrave jedinke od agresivnih čestica i patogenih klica - omogućavajući im (koliko toliko) nesmetanu radost u životu. Ujedno, jetreni čovjek predstavlja jedino biće koje se može regenerisati. Međutim, to mu na našim prostorima neće pružiti apsolutnu moć u borbi protiv otrova, masti i ujeda... Takođe, jednako bi bio osjetljiv na spoljne uticaje, mučko prežderavanje pogledima, kao i na sam položaj tijela tokom hodanja. Ipak, smatrao bi se "najinteligentnijim" i "najvrednijim" radnikom u mesnim rudokopima ovdašnjeg soja zlobe. Šteta što ne uvažavamo jetrene ljude makar za mrvu, koliko oni svakodnevno štite vaskoliku planetu od kisele pakosti izlivene žuči.

 

              Posvećeno djeci koja su digla ruke na sebe... Za osamnaest mjeseci, više od 60 samoubistava u Nikšiću. Da smo njegovali vile ili jetrene ljude, možda bi im ovi isisali otrove, i sačuvali živote.