Ime ruže

Božja je promisao odredila da se svjetska vlast, koja je u početku svijeta bila na istoku, malo-pomalo kako se bliži čas, premješta prema zapadu, ne bi li nas opomenula da se primiče kraj, jer je tok događaja već dokučio granicu svemira – piše u „Imenu ruže“ sad već pokojni Umberto Eko, papa postmodernizma.
 

Kuriozitetne konzolne stepenice na zvoniku (!) katoličke crkve Sv. Ane u Đurićima, Boka Kotorska, detalj (Foto: N. M.)

Vijest da je Profesor otišao pod čemprese zatekla me na jednom obalnom trgu u sred karnevalskih svečanosti, kada jeftine zabave za narod, za simplices – ne fali. Ni plave ribe, ni vina, pa ni smijeha – u Zalivu gdje se karneval kao tradicija pominje još u februaru 1508. g, u vijeku u kome iz današnje perspektive dominira i Venecija i katoličanstvo.

Smijeh je slabost, zabava za seljake, razuzdanost za pijanca, čak je i crkva u svojoj mudrosti odvojila trenutke za veselje, za poklade, za sajmove, za tu drevnu poluciju što prazni od sokova i suspreže ostale želje i ostale težnje. Smijeh je znak gluposti. Ko se smije, ne vjeruje u ono čemu se smije, ali to i ne mrzi. Pa dakle, smijati se zlu znači ne pripremati se za borbu protiv njega, a smijati se dobru znači ne priznavati silu po kojoj se dobro samo od sebe širi – učili smo od Eka. Koga, fizički, više nema.

Jedino o čemu treba razmišljati, a to uviđam na kraju života, jeste smrt – napisao je, s ambicijom da polemiše s apokalipsom. Pazimo šta slovi dalje...

Zbog ljudskih grijeha svijet visi na rubu bezdana prožet samim bezdanom što bezdan zaziva.

I inkvizitora može poticati vrag.

Kad Antihrist dolazi, dolazi u svima i za sve, i svako je dio njega.

Zgriješi li pastir, treba ga odvojiti od ostalih pastira, ali jao počnu li ovce sumnjati u pastire.

U knjizi o tajnama Aristotel kaže da ko odaje odviše zagonetki prirode i umijeća, kida nebeski pečat, i da iz toga može poteći mnogo zla. To ne znači da tajne ne treba objavljivati, nego da je na naučnicima da odluče kako i kada.

Pero drže tri prsta, ali radi čitavo tijelo. I boli... Ukoliko nema oka da je čita, knjiga sadrži znakove koji ne proizvode pojmove, pa je prema tome nijema.

Da biste saznali što kaže jedna knjiga morate čitati druge knjige... Knjige nerijetko govore o knjigama, a to je kao da razgovaraju jedne s drugima.

Biblioteka je svjedočanstvo o istini i o zabludi.

Priča se da je neki istočnjački kalif zapalio biblioteku u glasovitom, slavnom i oholom gradu i da je, dok su gorele hiljade svezaka, rekao kako oni mogu i moraju nestati, jer ili ponavljaju ono što već kaže Kuran, pa su prema tome beskorisni, ili protivrječe toj nevjernicima svetoj knjizi, i zato su štetni.

Ja sam onaj koji jesam, reče Bog Jevreja. Ja sam put, istina i život, reče naš Gospod. I evo, znanje nije ništa drugo do začuđeno objašnjavanje tih dviju istina. Sve što je rečeno više od toga, izgovorili su proroci, jevanđelisti, oci i doktori, da bi te dvije izreke postale razumljivijima.

Priprosti su stoka za klanje, koja se žrtvuje kad više nije potrebna i kad protivničku vlast treba dovesti u krizu. Priprosti probleme uvijek rješavaju na pogrešne načine.

I sveti rat je rat.

Prava ljubav znači htjeti dobro voljenome.

More u sebi poništava sve rijeke – zaključio je Umberto Eko, unutar romana koji ga je planetarno proslavio.

Sit tibi terra levis. Neka ti je i u prevodu s latinskog laka zemlja, ilustrissime domine.

Izvor: Nedeljnik