Ja, dondo

U najpoznatijem djelu dubrovačkog pisca Marina Držića glavni je junak dundo Maroje.



Komedija „Dundo Maroje“ prvi put je izvedena polovinom 16. vijeka u Sali Velikog vijeća Dubrovačke republike, i do danas ne prestaje da izaziva smijeh renesansnim a tako svevremenskim zapletima i tipiziranim likovima.

Dundo Maroje se obično piše velikim slovima, iako je dundo dubrovačka titula koja u Boki Kotorskoj ima inačicu – dondo. Dondo je isto što i dundo, i znači – čika.

Naslov najpoznatije komedije unutar „Istorije dubrovačke književnosti“ Zlate Bojović, „Dundo Maroje“, modernim bi jezikom bio „Čika Maroje“.

Mnoge sam moje teče, nikad stričeve ili ujake, nazivao samo dondima. Kao petogodišnjak, pitao sam donda Jova što se ne kupa u moru, nego po sred avgusta u košulji i pantalonama sjedi u sjeni primorskog bora? Na to je dondo Jovo odgovorio kako se samo djeca kupaju, a odrasli ne. I bio je donekle u pravu, baš kao i Bokelji koji se među sobom raspoznaju po tome što na ulici nikad ljeti nisu goli do pasa, za razliku od vazda golog, fureštoga svijeta.

Dondo je, osim tetka ili teče, takođe bio i svaki stariji muškarac, bilo da je djetetu poznat ili nepoznat.

- Dobar dan, dondo! – javljalo se dijete starijemu u prolazu, ili: – Dobar dan, dondo Špiro!, Dobar dan, dondo Tripo!... – ako bi dijete poznavalo tog ribara, pomorca, stimadura, kalemara, barkariola, kozara, vinogradara, krečara, mlinara, trgovca, zidara, čamčara, užetara, postolara, štramacera, maranguna, brodograditelja ili barbijera.

Dondo je bila institucija u obraćanju.

Mnogo više negoli što danas mladi nekog oslove sa čiko, i time ga itekako intituliraju.

Danas se rijetko čuje i čiko, ustanovio sam tokom moje intimne akcije za obnovu obalnog oslovljavanja sa – dondo, jer smo se otuđili do mjere da je i čiko postalo antiko, i rijetko.

U godinama sam kada sam mnogoj djeci dondo.

Zapravo sam svoj djeci dondo, samo što mnoga djeca nisu naučena kako se pristojno na Primorju oslovljava muškarac stariji od njih najmanje 20, a obično 30 ili 40 godina.

Protokom vremena, izgubio sam donda Milana, Zorana, Jova i Mata, dok su u životu još dondo Ivica i Aco, muževi mojih tetaka po ocu.

No da li ja danas ikog, sem muževa mojih tetaka, mogu oslovljavati sa – dondo?

Dakako. Svakog muškarca koji je od mene stariji ne manje od 20 godina.

Nikad nisam upoznao nikoga ko se zove Maroje. A baš bi bilo lijepo kazati, ako bi to bio stariji čovjek:

- Dondo Maroje, ajmo u konobu da popijemo po got vina! Na moj račun. Ako zbog godina više ne smijete čisto vino, a onda možemo po got bevande...

U potpisu fotografije:
Dubrovnik, detalj (Foto: N. M.)

Nikola Malović