Korak

Zagledani u noćno nebo, stari narodi su tamnu razdaljinu između dvije zvijezde nazivali korak. Vjerovali su da je upravo toliko potrebno da se promijeni svijet sa svijetom. Još da su samo, nekako, mogli doseći do nebeskih staza.
Kada sjetna melodija prelazi u veselu, tada se i dio tihog harmonijskog veza naziva korak. Takvi tonovi, uhvaćeni u međuprostoru, „obavezeni“ da dušu omame bez obzira na prelaz, obilježavaju kao „bose note“. Odlazak iz života i stupanje na tle nestanka iziskuje svega jedan prost korak. Vikarke su zbog toga bolešljivoj djeci vezivale crvene trakice (nalik brojanicama) oko sitnih gležnjeva... da ih čvršće vežu za dan.
Šta god činili, gdje god htjeli, na koji god način uradili... sve se svodi na prvi ili poslednji korak... a povremeno i na iskorak sa druma sudbine.
Ljepota i čemer počivaju u svemu oko nas, pa i u tome što smo kadri da trčimo godinama, a da u jurnjavi i znoju ne ostavimo traga za sobom... A onda se obično dogodi da u jednoj stopi, napravljenoj kad se najmanje nadaš, zastaneš i tabanima zagriješ zemlju na kojoj stojiš. Sva prašina potom sklizne sa tijela na pod... ostaneš nag, sa toplim zracima sunca na jednoj i kapima kiše na drugoj strani lica. Naravno, uvijek je teško stajati na vjetrometini pogleda. Ali ako je za utjehu, većina tek tada udahne vazduh punim plućima.
Sve upamćene mudre glave, ali i one sparušene u zaboravu, u koraku su tražile odgovore... Šetnja bi način na koji su umu pružali slobodu da se saživi sa prostorom. Da slobodno luta dolinama i brdima. Očekujući da će noge odvesti onog koji traži do mjesta za kojim traga. Postojao je i red, doduše mali i neuticajan, grčkih filozofa koji su tokom „procesa“ promišljanja iscrtavali oko sebe krug, iz kog bi stupali samo kada bi ih boginja mudrosti nagradila voćem spoznaje. Korak koji bi ih odveo van kruga bi predstavljao simboličan čin saživljavanja sa „shvaćenom istinom“. Odlazili bi međ narod, da propovijedaju učenje.
Kenduinska legenda kaže da je čovjek, čim je napustio more i izašao na obalu, molio stvoritelje da mu podare krila, nalik pticama. Znajući da bi time mogli sebe dovesti u opasnost, božanstva ne uslišiše njegove molbe – već umjesto krila, dodijeliše mu udove. Međutim, kroz eone koji su nastupali, čovjek dokaza da i ovozemaljskim nogama, nedoraslim hodu po oblacima, sa uspjehom maršira po svim bogovima kojima se ikada klanjao.
A u našem malom svijetu sa sitnim kamenim kućama, oko krovova i dimnjaka vio se nekad davno vjetar sa vjetrom u sebi. Korakom su ga imenovali, misleći da sa sobom nosi sve želje koje mu se sa usana predaju, i koji je čuvao ognjište od „ugiba i sušenja“. Legende su zamirale u Crnoj Gori, demoni mijenjali svoju čapru, ali vjetar je ostajao:

„...da od očeva uzme glas,
da sinu podari ime,
kako bi dom za spas
ostao dom za ime...“

Bilo je ljudi, koji su na mirisnom Istoku (tamo gdje suncokreti imaju lica), ljeta provodili sjedeći ispod krošnji moćnog drveća, uplićući svoja stopala među nadzemno korjenje. Htjeli su da nauče kako da koračaju, a da ne gaze... Ako im drvo pokloni povjerenje i podari vještine, umjeli su da stanu na valovitu travu, a da se lat ne savije. A danas, toliko je onih među nama koji sve manje šetaju, a ipak sve jače gaze.
Fado, dio portugalske tradicije, koji u plesu i muzici tugom oslikava nadu, brani samo jedno... korak načinjen ka naprijed u trećem stihu elegične pjesme. Tada od izvana, klizeći po podu pozornice do pjevačevih skuti stižu sokovi protraćenih života, te bi samo dodir stopala mogao da ukalja veličanstvenost notama i igrom umilostivljene aveti.
Persijanci su učili da snaga ratnikovog tijela počiva u osloncu, a jarost njegova srca u stopalu... korak ka zvijeri je potvrđivao vještinu preživljavanja.
Kada ti nebo zarobe zidom, a pogled kroz samo jednu ispucalu ciglu sluti plavetni vrh... nekud u daljine. Ispravi leđa, savij koljeno. Tad se korak koji učiniš naziva hod...