Kotorski sajam knjiga

Bokokotorski pisani brevijar

(Besjeda na otvaranju kotorskog Sajma knjiga, avg. 2007)

Mediteran već dugo čeka novo, veliko djelo o čovjeku i moru - napisao je Predrag Matvejević u sad već čuvenoj knjizi »Meditranski brevijar«, a čime je ovaj, malo je reći profesor slavistike, konačno dao novo, veliko djelo o čovjeku i o moru.

Mediteranski je brevijar, kratko kaže li se, remek-djelo, mega-esej, prva sveobuhvatnija verbalna slika nekadašnjeg Centralnog mora, čiji se dometi mogu mjeriti jedino s Brodelovom dvotomnom studijom sličnog naziva: »Mediteran«.

Predrag Matvejević, u knjizi objavljenoj u nas s Koronelijevom gravirom Boke Kotorske na naslovnoj strani, progovara o Sredozemlju iz zaista nebrojenih uglova.

Polazeći od toga da pokatkad puko nabrajanje lako, svojim obimom, prerasta u sadržaj po sebi, ovom vam prilikom pripovijedam o samo nekim temama koje svaka velika, plavo-bijela knjiga mora da uzima zdravo za gotovo: Obale, zalivi, svjetionici, ostrva, bove, užad, groblja, struje, ribari, galebovi, zemlje, stanovnici, psovke, mjere, pjace, solane, ulje, zanati, mreže, plivanje, sahrane u moru, ronjenje, olupine, sunđeri, korali, školjke, mediteranske biljke, jela i pića, mediteranski narodi, pomorske bitke, pomorske karte, nautičke sprave, putevi, brodski dnevnici, ruže vjetrova, nazivi mora, granice Mediterana, odnos Primoraca prema najbližim brđanima, hrana na jedrenjacima, stara brodogradilišta, stare luke, sveci, ljubavi, masline, loze, karnevali, cvrčci, vjetrovi, zemljotresi, požari, suše...

Niko ne poznaje cijeli Mediteran, Matvejevićeva je teza. Suštinski, o svakom se djeliću Našeg, Centralnog, Mare nostruma, Velikog ili kako god hoćete Mora, može govoriti kao o plavo-bijelom krajoliku kojega je nemoguće za života sagledati, obigrati, upoznati. Iako je Boka tek djelić Mediteranskog edena, s onim Većim dijeli istu sudbinu; koliko se god o njoj govorilo, malo se reklo, čak i na Sajmu knjiga.

Matvejević je napisao:

»Stari su mudraci smatrali da se Mediteran proteže dokle raste maslina.«

»Na Mediteranu tijelo stari brže od duha.«

»Primorci se među sobom razlikuju po odnosu prema moru; jedni podižu kuće uza nj, drugi se odmiču od njega da ne izgube čvrsto tlo pod nogama.«

»Gotovo svaki mediteranski grad ima barem po jedan arhiv, javni ili privatni, otvoreni ili tajni, kao što ima barem jedno groblje. Mediteran je golemi arhiv i velika grobnica.«

»Poetika skromnoga još nije sačinjena na Mediteranu.«

»Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Ljute se i prepiru (zbog nevremena, slabog ulova ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugoga: ne tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični seljani. Ima i među njima sporova (ko će na koju stranu ili s koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjedovanja zemlje.«

»Nekad su pomorci, uplovljavajući u luke, motrili kakvi im galebovi idu u susret, te su po tome sudili o obali uz koju pristaju i za koju se vežu.«

»Dobra posada broda, koja duže plovi zajedno, kadra je stvoriti vlastiti dijalekt.«

»Je li sjeverna granica Mediterana crta do koje idu Jevreji Sefardi?«

»Više je znoja proliveno krčenjem dolaca za vinograde nego što ga je proliveno izgradnjom piramida.«

»Pletenje konopa i mreža ne može se odvojiti od vezivanja čvorova (...) Poučni su nazivi pojedinih: ribarski, mornarski, monaški, onaj na muški i onaj na ženski način, s mekim i tvrdim okom, s fiorentnskim i holandskim vezom - svaka obala ima i pokoju vlastitu podvrstu.«

»Veslanje na galiji bila je najteža osuda na moru.«

»Smokva preuzima i produžuje mediteransku među tamo gdje posustaje maslina.«

»Odlučujuća je za Evropu i Malu Aziju pomorska bitka kod Lepanta, najveća u vrijeme renesanse, između Svete lige pod papinskom zastavom i Turaka s polumjesecom, hrišćanstva i islama.«

»Mediteran je kasnio za modernim vremenima. (...) Vlastitu je istoriju smatrao istorijom svijeta. Zadržavao je za sebe središnje mjesto u njoj – i sama pomisao da bi neko drugi mogao zauzeti središte, ili da se ono u međuvremenu pomaklo, bila mu je strana i nerazumljiva.«

»Moguće je bez obzira na mjesto rođenja ili prebivanja – postati Mediterancem. Mediteranstvo se ne nasljeđuje, nego stiče. Ono je odlika, a ne prednost. Nije po srijedi samo istorija ili predanje, pamćenje, baština ili vjera: Mediteran je sudbina.«

»Karta je bila dio strategije: pomorski narodi čuvali su je u tajnosti.«

»Pomorski kapetani u Italiji, Dalmaciji i Boki, mletački providuri na grčkim ostrvima, značajnici širem Mediterana vješali su uokvirene karte u svojim domovima na najuočljivijim mjestima: u istom redu gdje su raspelo, ex voto i porodični portreti. U čast mora i pomorstva.«

»Zemlje koje nisu kartografiji dale službeni položaj, ne bilježe velike pomorske poduhvate.«

»Oni koji su ulagali najviše strasti u putovanje i plovidbu - nisu stizali da zapišu gdje su sve bili, što su i kako vidjeli: put im je bio važniji od putopisa.«

»Jerusalim, središte svijeta po hrišćanskom učenju, svetilište je Mediterana.«

»U Homerovoj se `Ilijadi` spominju samo dva mora: Tračko i Ikarsko. U `Odiseji` nema posebnih imena: sve je more. (...) U Ksenofontovoj `Anabazi` zapisano je kako su grčki vojnici, nakon dugotrajnog lutanja kopnom, doživjeli prizor mora: `More! More! Te su riječi išle od usta do usta; počeše ljubiti jedni druge, plačući`.«

»Mnogo je naziva manjih mora u Mediteranu: kao da svako želi, pred svojom obalom, da ima more za sebe.«

»Po Strabonu, već su u Pompeji s podsmijehom i sa sprdnjom govorili o komšijama iza prvih brda.«

»I obale se dijele na one koje su krštene i one koje to nisu.«

»Tragedija koju je u vinogradima prouzrokovala bolest filoksera jedna je od najvećih na Mediteranu – domovini tragedije.«

»Karnevali su na raznim stranama zadavali brige i vlasti, i vjeri, i zakonu.«

»Nacionalnost je često bila kolebljiva na Mediteranu.«

»Kaže se: Daj mi sreću i baci me u more.«

I tako bi se, dragi Kotorani i poštovani gosti, o Mediteranu moglo još. Do u nedogled. Tematska je to riznica bez dna.

U jednoj od knjiga na kotorskom Sajmu, zaista, širi se Mediteran iz zalivskog po nas epicentra - onako kako se to čini s jestivim tijestom: iz centra, na sve strane.

No po nevolji, libra naslovljenog upravo »Mediteranski brevijar« – na Sajmu nema. Ne volim naročito onu utješiteljsku maksimu koja kazuje da se môra bez onoga čega nema, ili da se môra bez onoga koga nema. Jedino mediteranološko djelo koje po ozbiljnosti može da konkuriše nedostajućem remek-djelu na Sajmu jeste djelo doživotnog admirala Bokeške mornarice – Miloša Miloševića, pod naslovom »Pomorski trgovci, ratnici i mecene«.

Množina je već zrela da glasno upita: Ima li na obalnim sajmovima knjiga - knjiga o jadranskim ribama? Ima li knjiga o školjkama? Ima li kvalitetnih monografija o svemu raspusnom bilju, o upravo onom sjemenu koje je s pomorcima doplovilo odakle-dokle, eda bi i danas oko nas nicalo, ukrašavalo nam vištu i jednako mirisalo?

Takovih knjiga ili nema, ili ih je po nesreći malo, ali će ih biti, ako Bog da, jer je danas ex kathedra kazano da ih nema. Novinarska i izdavačka ušesa držim da bi sve vrijeme i ovom prilikom trebalo da budu na gotovs, i da zapišu (tpu, tpu) čega nam sve vrijeme na policama fali.

No budimo – predlažem - ja jezikom a vi uvom, onoliko skromni koliko to nalažu svima nam znane prilike. Okupili smo se se oko onih hvale vrijednih izdavača i knjiških merkatora – jednako u slavu pisane riječi. Svi oni, učinili su nam čast, probivši se (ne tako lako) do Kotora po upravo milenijumskoj turističkoj konkvisti, po milenijumskoj pripeci, te kroz saobraćajna uska grla, pa ih eto sad i ovde, na čemu im – svima njima, stokrat hvala.

Neko iz Kotora, a neko privučen sajamskom famom, svak se večeras našao ovdje iz svog very own razloga. Od susreta, zna se, uvek biva priča. Čehov je kazao da ljeto od nas uvijek načini nekog drugog. Ukoliko knjiga kupljena u Kotoru u danima pred nama preobrazi makar jednog čitaoca na bolje, tada će smisao izdavačke fešte biti potpun.

Kupujmo, stoga, knjige. One su slične vinu: što se bolje za te pare uopšte može kupiti? Rok trajanja, neograničen je.

No predlažem oprez: i od onih knjiga za koje se naposlijetku mašimo, postoje bolje.

Ukoliko čitamo knjigu sedmično, broj pročitanih neće preći 52 knjige godišnje. Hoću da kažem kako čovjek jednostavno nema vremena pročitati ni sve ono najbolje što je napisano, nekmoli što bi imao taj vremenski luksuz da plati da bi čitao loše štivo.

I nije, nažalost, fenomen izbora najboljih po nas knjiga jedino problematičan. Nego je stvarnost, koja se upinje da poništi bilo kakav uticaj literature; možete danas napisati i reći šta god hoćete, i ništa. Svijet će, generalno, ostati apsolutno ravnodušan, uprkos tome što mediji neprestano proždiru književnost.

Uprkos civilizacijskoj akumulaciji sve boljih knjiga, svijet, generalno, postaje sve gori.

Zato, neka kotorski Sajam bude to jednokratno sakralno mjesto s kojega ćemo otići duhovno bogatiji: s knjigom u ruci. Po njoj ćemo se prepoznati u grupi onih kojima je još uvijek stalo.

Po tome što uopšte danas čitamo, nismo li konačno, civilizacijski, svi postali jednaki? Nismo li konačno jedni drugima postali ljudi?

Do sljedećeg kotorskog Sajma knjiga, Zbogom i Adio, dragi moji.