Rapa Nui: emotivni paradoks

Domoroci su izolovano pacifičko Uskršnje ostrvo krstili imenom Rapa Nui, dragi moje, u značenju: Pupak svijeta. Mislili su, sve dok ga nije „otkrio“ holandski moreplovac J. Roheven (1772), da su jedini ljudi na svijetu, te da mimo njih nikog živog i nema u planetarnom okeanskom univerzumu. Usamljeno Ostrvo, površine svega 180 km², odvajkada je bilo mjesto zaljubljivanja svih tamo rođenih žena i svih tamo rođenih muškaraca, kad i današnje upitanosti: kako se to u ograničenom izboru tipa rapa-nui uopšte može naći odgovarajuća životna prilika?

Pride, ima jedna anglosaksonska bajka o Brigadunu, seocetu kojega je urekla vila, or somebody, pa se jutrom selo budilo kao da je za njih svanuo nastavak dana prethodnog, a zapravo je prošlo bilo u međuvremenu 100 godina. Svejedno su se, i u tom selu izolovanom u vremenu, cure zagledale u samo svoje momke, jedne-jedine na svijetu. I u njima su gledale buduće muževe. Za nastaviti bajku, ili kletvu, razumije se.

Iz ovih se primjera rađa pitanje: biste li i vi razvile ma kakve emocije u odnosu na muškarca koji bi čudom usuda, s vama bio izbačen na pusto ostrvo? Biste li baš u njemu, ma kakvog da je karaktera i spoljašnosti (pod uslovom da je približno sličnog godišta), vidjele muškost s kojom bi se moglo računati do u budućnosti?

Otud čudi, s jedne strane, savremena ženska probirljivost (ne razmatrajmo ovom prilikom mušku, ogleda radi), otezanje s odlukom kojemu se emotivnom privoljeti carstvu, te nikad do kraja odgonetnuta enigma: da li se iza prvog gradskog ugla, ili seoskog brda, ili zemaljskog vremenskog talasa – nahodi kakav bolji, bože daj nam danas, odraz u vlastitom emotivnom ogledalu. Pod uslovom da odraz ima muško ime – kad i argument među nogama, što tu mušku učinkovitost vremenom dokazuje na djelu. As well!

Zaista se pitam, kako bismo se, u ovoj našoj međupolnoj borbi nametnutoj odskora (premda bi feministkinje natuknule: Nametnutoj Oduvijek, Nametnutoj Oduvijek!), mi ponašali u ekstremno suženoj areni.

Recimo, na izolovanom ostrvu Rapa Nui?

Recimo, u bajkovitom selu Brigadunu?

Bilo bi sve isto kao što je i danas, mislim. Izbor bi padao, kao što i danas pada, na sav mogući izbor, s tom razlikom da on ne bi, kao danas, bio naoko beskonačan. Nego bi bio vidno ograničen.

Ograničeni izbor po definiciji, poenta je ove upitanosti bez pretenzija da preraste u ogled. I ima veze sa još jednom pričom. Po njoj, krenuo je jednom u planinu profesor sa đacima da im tumači bilje. Jednog đaka ujede zmija. Profesor nije znao šta da radi, u vremenima kad nisu postojali mobilni telefoni. Odjedanput, eto nekog mudrog starca kojemu je sijeda-prešla-pojas-brada. Čim vidje za nezgodu, uze ovaj da oko bolesnog učenika bere travke, ne svaku, nego tu i tu, te od njih probranih stade da prstima pravi zelenu kuglicu. Kuglicu je potom pritisnuo na ujed-ranu, a ostalima otkrio ovaj nauk: oko svake se bolesti, baš tu oko, uvijek nalazi i lijek.

Ako dakle mislimo da okruženi osobama suprotog pola polako umiremo otrovani samoćom, valja nam se sjetiti svih današnjih primjera. Ljubav je oko nas, ma gdje da (trenutno) živimo. Polovina Marije iz Jevrejske ulice, na Dorćolu, naći se drugu polovinu sebe možda pod muškim imenom (slijedimo li stereotip) u ulici Braće Baruh? Marini s kotorskog Trga od oružja možda je suđen Tripo s Trga od mlijeka? A ne Hulio iz Barselone? A možda je baš taj Hulio izabrani, ukoliko Marina ovih dana dobije stipendiju katalonskog Instituta za biologiju mora, pa se Marina preseli u, slučajem, baš Huiliovu ulicu?

Uvijek smo najintimniji bili sa baš našim bližnjima. Kao da svi, sve vrijeme živimo na ostrvu, ko na Rapa Nuiju, ko u Beogradu, ko u Kotoru, ko u Vatikanu – ostrvu celibata, ko na raspusnim Bahamima, Bermudima, Sejšelima, ili na pak najudaljenijim ostrvima u odnosu na sve kontinente – na Uskršnjem onom otočju.

Da smo jedini čovjek na zemlji, i da smo jedina žena, ne bismo li se zavoljeli? Dok nas smrt ne rastavi. Ne bismo li?