Svakog dana pričam sa strancima

U „Povareti“ – valjda najboljoj storiji Sima Matavulja – mladić stasao za ženidbu vraća se na rodno ostrvo nakon što je u austrijskoj mornarici odslužio višegodišnji vojni rok. I pita ga otac, kratkim rečenicama: Koliko si zaradio?, jesi li vidio dosta zemalja?, i možda ljude crne? A sin mu odgovara da jeste. Pa i ljude žute!

Iza ljudi žutih stavlja Matavulj znak uzvika!, jer se duž naše obale znalo za crnce prije negoli za žute – ljude iz Azije.

Danas pak i u predsezoni Azijati – koliko ih je samo – hoće da zaguše kotorska Vrata od grada iz 1555, ujedinjeni u turističkom porivu da fotografišu do u beskraj, ne zato što je glavni grad Boke čudo za oko, iako Kotor to jeste, vengo zato što su svi došavši, bez obzira odakle – po dijagnozi furešti.



Po definiciji je turist onaj ko misli da će sutra kroz objektiv bolje da vidi vlastito danas, iako ima i onih koji su rad da nešto o geografiji u kojoj su – vide i uvom. Mene samo takvi zanimaju. Prosječno svakog dana u godini pričam sa strancima.

Istina, u butigi sa zelenim škurima na hercegnovskom glavnom trgu sastavim ponekad i 15 zimskih dana bez žive inostrane duše, ali zato ljeti operišem i sa 15 stranaca unutar kvarta od ure.

U posljednjih 15 godina koliko u Knjižari So držim gvardiju, razgovarao sam sa svim rasama, oba dominantna pola, svim uzrastima, mnogim psihološkim profilima, s pripadnicima niže, srednje i visoke srednje klase, s ljudima koji vjeruju da je nemoguće nekome zabraniti da sakuplja kišnicu – do onih koji ne vjeruju da se svake godine u Jerusalimu na Veliku subotu ni iz čega pojavljuje Sveti oganj.

Kako ste znali da sam strankinja? – pitala me jednom Evropljanka koju sam, kao kameleon, osmotrio samo lijevim okom, dok mi je desno bilo na liniji sa Lagunom. A pitala me to jer sam je u sekundi pozdravio na engleskom.

Kako objasniti rečenu vrstu primorske specijalizacije?, da zarad što bolje komunikacije razvrstava ljude na grupe i specije, u gostoljubivoj težnji da im se svima, u granicama morala i etike, nađe na strani.

Da bih objasnio ovu vještinu vratiću se u studentske dane, kada mi je u Beogradu crnkinja Džejni, prijateljica iz Tanzanije, pričala kako se na nju ljutila rodbina svakiput kad su je po Dar es Salamu, tadašnjem, glavnom gradu – vidjeli kako hoda „po evropski“. Neudate Afrikanke, naime, zavode dok hodaju, a Džejni to činila nije, nego je samo hodala, bez imalo gracioznosti. Kao Evropljanka kakva!

Petnaest godina pitam ljude isto što je Matavuljevog junaka pitao otac, s tim što sam znak pitanja prilagodio vremenu. Koliko duguješ banci? Ako si došao do Boke Kotorske, koliko si još vidio zemalja? A šta ako ti zet bude crnac i sin kaže sudbonosno da Azijatu? Da li pratiš partiju šaha na globalnoj tabli? Koje su zemlje tvojoj prijateljice? Vjeruješ li u Boga? Što misliš o 11. septembru? Kakvo je tvoje mišljenje o globalnom zagrijevanju? Imaš li djecu? Vjeruješ li u zdravstvo? Školstvo? Sudstvo? Misliš li da koliko sutra mogu da ti zabrane upotrebu kišnice? Srećan li si?

I jesu srećni, ti stranci s kojima svaki dan razgovaram, jer su doputovali, pa su otud i puni adrenalina. Uvijek oni otkriju o sebi manje negoli što čuju od domorodaca. Otkako je Montenegro posadio sa Natoom prvu tikvu – u pravu je Slobodan Antonić, svejedno što promišlja o Srbiji – mi i stranci više nismo u tržišnom odnosu gosta i domaćina, investitora i investiranog. Ne. Otkako su naši potomci odletjeli s pravim diplomama a ostali oni s plaćenim, stranci su postali klasni nam neprijatelji. Jer smo kolonija. A u koloniji je naivno ponašati se gostoljubivo. Svaki kolonijalni stranac – podvlači Antonić – koji je iz nacije kolonizatora, tlačitelj je. Kolonizovani ne vide da visoku zaradu kolonizatora plaćaju proizvodnjom vlastite bijede – pričam ljubazno strancima svakog dana.

Izvor: Nedeljnik