Pisac i satiričar
Bojan Ljubenović dobitnik je prve nagrade za kratku satiričnu priču na tradicionalnoj manifestaciji „Šabačka čivijada“ koja se održava od 1968. godine.
Ugledno priznanje autor Lagune dobio je za priču pod nazivom „Ime“. Zanimljivo je da je Ljubenović prošle godine u Šapcu dobio prvu nagradu za aforizam.
Inače, kako nam je otkrio Ljubenović, nagrađena priča biće uvrštena u narednu zbirku satiričnih priča ovog autora: „Svaka nagrada je vetar u jedra piscu. Drago mi je što u ova komplikovana vremena satirična priča uspeva da se održi na površini, mada bi mnogi voleli da se svaka kritička reč ugasi i stane“.
Čitaoci Laguninog sajta imaju ekskluzivnu mogućnost da među prvima pročitaju nagrađenu priču „Ime“ Bojana Ljubenovića.
IME
Ostanem lani bez posla pa rešim da osnujem svoju firmu.
Trideset godina radio sam kao građevinski inženjer pa ko velim, naći će se neki poslić i za mene.
Podignem gotovinski kredit, kupim računarsku opremu, zakupim jedan mali lokal i bez velike muke prikupim potrebnu dokumentaciju.
Ali zapnem tamo gde sam se najmanje nadao – nikako nisam uspevao da smislim prigodno ime za svoje novo preduzeće.
Lupao sam glavu danima sve dok nisam otišao u kafanu sa par prijatelja.
- Šta mislite da firmu nazovem „Serbia inženjering“? – pitam, a oni svi počeše da odmahuju glavama.
- Tih inženjeringa ima na stotine – reče moj bivši kolega Mića. – Smisli nešto originalnije.
- U pravu je – podrža Miću komšija Sveta. – Dobro razmisli, jer je ime preduzeća jako bitno. Treba da bude jasno i zvučno.
- Dobro. Može li onda „Konstrakšn solušns“? – upitah s puno nade.
- E, al’ ti je originalno do mojega! – podsmehnu se Rile sa šanka. – Tih solušnsa tek ima prs i pleva!
Opet sam zapao u kreativnu krizu. Srećom, posle jedne duple rakije pade mi na um nova ideja.
- Šta mislite da se moja firma jednostavno zove „Građevinar“?
- Jesi ti poludeo? – samo što ne skoči Sveta. – Dokle više ta socijalistička imena! Dvadeset prvi vek je, marketing ti je danas sve!
Sad stvarno više nisam imao rešenja. Pijuckao sam piće i tužno gledao u pod.
Tada se sa susednog stola javi jedan stariji čovek u izanđalom odelu.
- Čuo sam za vaš problem, gospodine – reče tiho. - Savetujem vam da vašem građevinskom birou date ime „Kumova firma“.
Pogledao sam ga kao da nije normalan.
- „Kumova firma“? Kakvo je to ime, pobogu!
Čovek me je mirno gledao u oči.
- Samo me poslušajte. Čitav radni vek proveo sam radeći u opštini i znam šta pričam.
Da li zbog one rakijice ili zbog njegovog uverljivog pogleda, poslušah nepoznatog čoveka i svom preduzeću dadoh ime „Kumova firma“.
I da vidiš, to beše pun pogodak.
Na koji god državni tender da sam se prijavio, dobio sam posao!
Čak i tamo gde moja ponuda nije bila najpovoljnija komisija je birala mene.
Dešava se i da čim drugi ponuđači čuju da „Kumova firma“ negde konkuriše, odmah se sami sklanjaju i povlače svoje prijave.
A što je najbolje, nikad me niko nije pitao čiji sam ja to kum, valjda se to podrazumeva.
Isprva sam se tome malo čudio, ali sad sam se već navikao.
Posla imam toliko da ne znam gde mi je glava.
Radim i što znam i što ne znam, jer ponude samo stižu.
U pravu je bio komšija Sveta, marketing je danas sve.
Bojan Ljubenović