Met Baljo: Demoni nijesu uzrok svakog grijeha

Kako bi se bolje upoznali s demonologijom, budući egzorcisti trebalo bi da pohađaju kurs, a kasnije da prođu kroz praktičnu obuku

„Obred: Stvaranje savremenog egzorciste“ knjiga američkog autora Meta Balja, opisuje iskušenja oca Garija, hrabrog sveštenika koji je otputovao u Rim na kurs i praksu kod čuvenog egzorciste. Otac Gari je tokom svog „pripravničkog staža“ učestvovao u više od osamdeset egzorcizama.

Za to vrijeme je mnogo naučio i uvjerio se da đavo zaista postoji. Rimokatolička crkva je 2004. godine naložila da svaka dijeceza ima jednog egzorcistu. Naravno, u vrijeme velikih naučnih i tehnoloških dostignuća, čak i među sveštenicima postoje oni koji ne vjeruju da đavo zaista postoji, već smatraju da je riječ samo o metafori.

Kako bi se bolje upoznali s demonologijom, budući egzorcisti trebalo bi da pohađaju kurs, a kasnije da prođu kroz praktičnu obuku. Ova knjiga obiluje jezivim opisima susreta egzorciste s demonima.

Baljo za "Vijesti" iz Rima

Autor “Obreda”, Baljo, nije pratio samo oca Garija, već je razgovarao sa svim relevantnim egzorcistima u Rimu kao i sa brojnim psihijatrima, teolozima i kriminolozima, zbog čega je njegova knjiga potkrijepljena raznim relevantnim činjenicama.

Po knjizi „Obred“ snimljen je ove godine horor film u režiji Šveđanina Mikaela Hafstorma, glavne uloge igraju Entoni Hopkins, Kolin O’Donohju, beogradska glumica Marija Karan.

Met Baljo je rođen i odrastao u San Dijegu u Kaliforniji. Završio je studije engleske književnosti. U Los Anđelesu je započeo karijeru slobodnog novinara. Godine 2000. putuje u Evropu i u Rimu upoznaje svoju buduću suprugu. Zatim se seli u Italiju i tokom godina je radio u novinskim agencijama i časopisima, uključujući Asošiejtid pres, magazin Amerika i mnoge druge.

Baljo ima različita interesovanja, a rad ga je usmjerio ka temama kao što su politika Vatikana, antimafijaška policija, Olimpijske igre, satanski kultovi...

“Obred: stvaranje savremenog egzorciste” (“Laguna”) je njegova prva knjiga. Baljo živi u Rimu odakle je govorio za “Vijesti”.

Šta vas je inspirisalo da napišete knjigu “Obred: stvaranje savremenog egzorciste“. Odakle dolazi Vaš interes za egzorcizam?
- Ideju za knjigu sam dobio kada sam čuo da postoji kurs na jednoj podružnici vatikanskog Univerziteta, a bilo je nagoviješteno da kurs vodi egzorcista. Kao novinar bio sam odmah fasciniran šta bi se na takvom kursu učilo i šta bih mogao vidjeti. Nijesam čak ni znao da crkva još uvijek vjeruje u egzorcizam i pomislio sam da to može biti odlična prilika da upoznam pravog egzorcistu i vidim šta crkva zaista uči, i bio sam u pravu.

Zatim sam na kursu upoznao američkog sveštenika, oca Garija Tomasa, koji je bio poslat u Rim, da se obučava za egzorcistu. On je bio u potrazi za starijim egzorcistom koji bi mu bio učenik i pristao je da ga ja pratim.

Nijesam znao ništa o egzorcizmu prije nego što sam počeo i to je zaista bio moj prvi pohod u temu.

Jedan vid protjerivanja satane iz čovjeka zabilježen je u Bibliji kada je Isus Hristos zapovijedio demonima da napuste čovjeka u koga su ušli. Nakon toga, demoni su izašli iz čovjeka, ali su odmah ušli u svinje koje su bile u blizini. Vjerujete li da se egzorcizam kao metod „liječenja“ temelji na tom događaju, ili su postupci egzorciste utvrđeni na nekom drugom osnovu?
- Jasno je da Katolička crkva vjeruje u egzorcizam zasnovan na Bibliji i priče iz Biblije kada Isus istjeruje zle duhove iz ljudi. Jedno od predavanja na kojima sam prisustvovao na kursu odnosilo se na ideju da se u Bibliji jasno pravi razlika između epizoda u kojima Isus iscjeljuje osobu, odnosno kada izgoni demona.

Dalje, iako Isus nije bio jedini egzorcist u njegovo doba put kojim je išao predstavljao je radikalno odstupanje od savremenika, koji su koristili složene rituale, pa čak i kolčeve. Kao što ste pomenuli, Isus je bio u stanju da izgoni te zle duhove, jednostavno, čak upotrebom prvog lica: zapovijedam ti da ostaviš... itd.

Govoreći tako, iz istorijske perspektive, ja bih ustanovio da je u epizodi ulaska demona u krdo svinja preuveličan dramatičan efekat. Ali to i dalje ne mijenja činjenicu da je za pisce ranih jevanđelja egzorcizam koji je Isus izvršio smatran izuzetno važnim. Na neki način oni su dokazali njegovo božanstvo i rani hrišćani su često koristili egzorcizam kao način za širenje vjere.

Postoji li kod egzorciste bojazan da se demoni iz ljudi u kojima su do tog trenutka obitavali, presele u druge ljude, posebno one u neposrednoj blizini?
- Ne, ovo je ogromna zabluda. Prema egzorcistima koje sam intervjuisao, zli duhovi ne ulaze samo u ljude. Demonsko posjedovanje nije bolest koja može da vas spopadne. Rečeno je da se neko lice otvara ka zlu, mora da ga prizove kroz različite načine i ja sve to obrađujem u mojoj knjizi.

Još jedna stvar o kojoj govorim su karakter i moć za koje se kaže da ih zli duhovi posjeduju. Pošto su oni duhovna bića, kaže se da nemaju fizičko tijelo u obliku kakvog ga mi imamo. Pa, kad oni ovladaju osobom, oni ne žive u tijelu te osobe. Kao što mi je jedan egzorcist rekao, razmišljajte o tome kao da je jedno biće povezano sa ljudima kroz cijevi. Onda će to biće poslati inpute kroz tu cijev i tako pokušati da utiče na čovjeka. Dakle, posao egzorciste je da prekine tu vezu, tako da se osoba može vratiti Bogu i molitvi.

Da li je egzorcizam djelimično i magijski obred?
- Ne, uopšte nije. U stvari egzorcisti je izričito zabranjeno da obavlja ritual na takav način pri kome se može pomiješati sa magijskom ceremonijom. Ritual je molitva koja priziva moć Isusa Hrista i Crkve (kojoj je Isus dao tu moć) da se izgoni zli duh. Efikasnost rituala stvarno se svodi na to. Neke egzorciste koriste svetu vodicu i druge osveštane predmete kao što su njihove odežde, ali te stvari su zaista sekundarne u odnosu na moć molitve. Dakle, ne postoji stvarna formula, već samo spremnost osobe da se preobrati od zla i egzorcista da im pomogne da to učine kroz ritual.

Egzorcista mora biti veoma pobožan čovjek, mora da vjeruje u moć Svetog duha. Međutim, uprkos ritualu egzorcista često primjenjuje fizičko nasilje, koje Bog ne preporučuje. Kako na tu suprotnost sa Bogom gledaju vjerski zvaničnici? Kako na ovaj fenomen reaguju visoki crkveni velikodostojnici?
- Pa egzorcista ne bi trebalo da koristi nasilje bilo koje vrste tokom rituala. Mnogi čak i ne dodiruju osobu. Svi oni se u ritualu mole mirno, ili je barem to pristup najiskusnijih egzorcista koje sam ja ovdje pratio u Rimu. Ponekad ljudi mogu imati nasilne reakcije, ali obično je egzorcista tu da to spriječi. U suprotnom pratioci osobe u procesu egzorcizma će iskoračiti i ponekad ih obuzdati.

Rečeno mi je da postoje mnogi u crkvenoj hijerarhiji koji ne vjeruju u egzorcizam, pa čak i ako to urade, na to ne gledaju sa previše pažnje. Najviše su zabrinuti ako egzorcista postane preuveličan i počne da razmišlja o sebi kao o nekoj vrsti “superheroja”. Tako da oni radije to posmatraju uzdržano, što je zapravo pristup koji bi i viši egzorcista volio da vidi.

Pored toga, i pokojni papa Jovan Pavle II i sadašnji Benedikt XVI izjasnili su se o potrebi da crkva ima egzorciste. Dakle, moglo bi se reći da postoji podrška za svešteničku službu, samo što oni ne žele da vide kako je središte pažnje upereno ka tome.

Znate li slučajeve stvarnog izlječenja pacijenata uz pomoć egzorcizma?
- Neki terapeuti vjeruju da mogu koristiti egzorcizam da pomognu osobi, čak iako pati od očigledne psihološke bolesti. Nema sumnje da postoji određena terapeutska moć u egzorcizmu ako se on praktikuje na pravi način, odnosno mirno i u isjceliteljskom okruženju. Ali mislim da bi bilo pogrešno za ljekara da propiše egzorcizam. Osoba takođe može prestati sa uzimanjem ljekova ako smatra da su njeni problemi po prirodi “duhovni”, a u stvari nijesu.

Antropolozi su primijetili da se u pojedinim domorodačkim društvima u kojima psiholozi nemaju pristup, ovi rituali mogu da djeluju gotovo kao neka vrsta narodne terapije, što im omogućava da “prenesu” svoje probleme na spoljno biće koje ga onda odbacuje.

Tako da postoji nešto istine u tome i zato mislim da ljudi koji preuveličavaju prisustvo i značaj demona, i koji se podvrgavaju brojnim egzorcizmima, doživljavaju istinski osećaj olakšanja, čak i ako nema ničeg natprirodnog u njihovim problemima ili uopšte u lijeku.

Nauka kaže da demonska opsjednutost ne postoji. Psihijatri klasifikuju opsjednutost kao mentalnu bolest. Pošto nauka po mnogim pitanjima griješi, moram da Vas pitam šta mislite o ovakvoj vrsti “bolesti”? Da li postoji stvarna opsjednutost ljudi zlim silama, duhovima, ili ne?
- Ja bih rekao da je najveći dio nauke u pravu i da većina slučajeva - 95% - koje egzorcista vidi - ima prirodna objašnjenja. Međutim ljudi su složeni pojedinci i istraživanja su pokazala kako određeni rituali, na primjer molitva, može da nam pomogne da budemo bolji, brži, ili čak “da budemo u centru” nas. Dakle, ovo je razlog zašto mnogi ljudi idu da vide egzorcistu, jer onda se osjećaju bolje.

Pominjem da postoji nekoliko slučajeva u kojima nauka ne može da objasni šta se dešava. I da ne bude zabune, nešto se dešava. Dakle, šta je to? Pa moglo bi da bude da nauka još uvijek nema alate za pravo mjerenje ovog fenomena.

Saznao sam da mnogi ljudi koji su odbacili egzorcizam obično nijesu razumjeli šta se zaista dešava. To su bili tipovi koji pretpostavljaju da nauka može lako da objasni stvari, pa su se tako isključili iz diskusije. Međutim, to ne može biti srž istine. Ono što smatram zanimljivim je da su, kada su prezentovani dokazi koje su egzorcisti prikupili, neki naučnici priznali da nijesu imali odgovore na sva pitanja. Možda će jednog dana imati, ali u ovom trenutku još uvijek ima puno pitanja na koja treba odgovoriti.

Ne bih okarakterisao demonsku opsjednutost kao bolest, jednu ili drugu, jer bi to značilo da je po prirodi biološka. U stvari, mnoga domorodačka društva prave izraženu razliku kada je u pitanju egzorcizam - razliku između biološke bolesti i duhovne. U slučaju biološke bolesti osoba se osjeća bolje kroz medicinu (zvanu liječenje). U slučaju duhovne bolesti osoba se osjeća bolje kroz ritual, ili molitvu (zvanu iscjeljenje).

Egzorcizam je po svojoj prirodi veoma misteriozan. Zašto neki ljudi, pogotovo ateisti ne vjeruju u mogućnost izlječenja ovom metodom. Jesu li “pacijenti” na kojima se realizuje ova metoda liječenja, takođe nevjernici?
- Naravno. Razgovarao sam sa jednim psihologom koji, u potrazi za izlječujućim ritualima kao dijelom terapije, mi je rekao da postoji čitav niz načina od kojih ljudi mogu imati koristi od ove vrste rituala ako smatraju da je to pravi način, posebno ako se njihove potrebe ostvare. Dakle, ako je osoba ateista, ali egzorcista učini da se on osjeća pomognutim kroz ritual, onda je moguće da se on osjeća bolje, čak i sa psihološkog stanovišta. Ovo se naravno odnosi na placebo efekat.

Sa duhovne tačke gledišta, moć imena Isusa Hrista djeluje na sve, ali čovjeku se ne može pomoći samo kroz egzorcizam, osim ako je voljan da pomogne sami sebi. Dakle, da bi ateista imao sve pomoći on bi morao da se odrekne grijeha ili aktivnosti koje su otvorile vrata za demonsko na prvom mjestu, a zatim da pokuša da živi dobrim i moralnim životom.

Egzorcisti su uglavnom sveštenici sa velikim duhovnim moćima. Oni pri crkvi obavljaju isti posao kao ljekari u bolnici. Postoje li slučajevi da se obični ljudi, ljudi koji nemaju obrazovanje sveštenika, bave egzorcizmom?
- Pa svakako, ali ne u katoličkoj crkvi. Morate da gledati na to sa teološke tačke gledišta. Prema Bibliji, Isus je davao sposobnost za izgon zlih duhova svakome ko je bio vjernik. Ali, u ranoj crkvi ovo se promijenilo zahvaljujući ljudima koji su zloupotrijebili tu moć. Tako da sada samo sveštenik, imenovan od strane njegovog episkopa, može biti egzorcist. Razlog je očigledna odgovornost.

Međutim, to je sve do Boga. Dakle, Bog može da oslobodi osobu kada On to želi, na bilo koji način bez intervencije čovjeka.

Još uvijek postoji mnogo misterija, ali sve je do Boga i Njegove volje. Kada to posmatrate u tom svjetlu onda shvatate i te mogućnosti.

Kako egzorcista dijagnostikuje svog “pacijenta”? Ima li egzorcista neke od svojih ustaljenih metoda dijagnoze? Je li opsjednutost neka vrsta specifičnog stila života? Da li se dešava da egzorcista napravi grešku u dijagnozi? Događa li se da egzorcista tretira svojim metodama pacijenata kome je neophodan medicinski tretman? Znate li neki primjer takvih grešaka?
- Ne postoji magična formula. Iznio sam detalje ovog procesa u mojoj knjizi. Ali, jednostavno rečeno, egzorcista počinje razgovorom sa osobom. Najveći strah jednog egzorciste je obično pogrešna dijagnoza pojedinca, jer to bi stvarno naudilo osobi. Dakle, egzorciste su oprezni i obično počinju sporo i sa pozicije skepticizma. Onda zahtijevaju da pojedinca pregleda psihijatar. Tako da najprije žele da isključe sve prirodne uzroke problema i obazrivi su, možda i više nego što ljudi misle.

Jedan egzorcist mi je rekao da ako mu čovjek dođe i odmah kaže da mu je potreban egzorcizam, onda on zna da im uglavnom to ne treba. Umjesto toga, on smatra, da kada čovjek dođe da ga on vidi nakon što je već išao kod specijalista mnogo godina, a medicina ipak nema lijeka, onda počinje sumnjati da je problem možda duhovne prirode.

Egzorcizam pripada sferi metafizike. Doprinosi li to sukobu egzorcizma sa racionalnim? Kakav uticaj ima egzorcizam na obične ljude? Šta obični ljudi misle o ovoj vrsti “liječenja”?
- Većina ljudi razmišlja o senzacionalnom aspektu egzorcizma. Oni takođe imaju tendenciju da misle o tome kako on djeluje izvan moći, a ne u okviru sopstvenog unutrašnjog vladanja.

Ono što ljudi ne shvataju je da smo svi mi odgovorni za svoje postupke i ako vjerujete u svijet duhova i u njihovu sposobnost da “uđu” u naše živote, to ne uklanja činjenicu da se na kraju može reći “đavo me naveo na to”.

Kada dođe do toga da u zajednici ili među članovima porodice ljudi prolaze kroz egzorcizam, oni skoro uvijek doživljavaju produbljivanje vjere. Kroz egzorcizam oni bolje spoznaju osobu i nastavljaju da se mole i idu u crkvu zajedno sa njima.

Postoji li zemlja u svijetu koja je odobrila egzorcizam i priznala ga za legitiman metod liječenja?
- Ako govorimo sa medicinske tačke gledišta onda bih rekao – ne, većina ljekara će preporučiti da osoba prvo dobija medicinski tretman, i oni bi bili u pravu. Ako se poslije podvrgnutog liječenja ne postignu bolji rezultati onda ljekar može “dozvoliti” da se vide sa sveštenikom. Većina iskusi blagoslov i medicinski tretman u isto vrijeme. Očigledno je da u mnogim zemljama ljudi prvo odlaze kod sveštenika koji “potvrđuju” da su njihovi problemi duhovne prirode. Onda je na svešteniku da utvrdi kako ljudi nijesu samo sujevjerni, da nijesu gledali previše filmova, ili da pate od mentalnih bolesti. Nadamo se da će sveštenik preporučiti da se najprije pregledaju kod psihijatra. Ili on ih može jednostavno blagosloviti, što je ponekad dovoljno.

Ali ne postoji nikakva sankcija od strane države za tretman egzorcizma za ljude kojima to ljekari preporučuju.

“Obred” je sjajno svjedočanstvo za frazu da je istina daleko čudnija od fikcije. Slažete li se sa ovakvom konstatacijom?
- Kada sam krenuo da pišem ovu knjigu odmah sam shvatio da su priče koje sam čuo i stvari koje sam vidio daleko nadmašile sve što sam mogao da izmislim. To je zaista bizaran svijet i neke od stvari koje sam vidio i čuo prkose objašnjenju.

Da navedem primjer: jedan egzorcista mi je pričao o tome kako su mu jednog jutra sve tadašnje tekstualne poruke iz njegovog mobilnog telefona izbrisane. Gledao je kako nestaju iz njegovog telefona, jedna po jedna. Kasnije, te noći on je govorio blagoslov ženi preko telefona kada se njen glas promijenio i postao grub i grlen. Glas mu je rekao: “Je li ti se dopala šala koju sam ti jutros priredila?” On je odgovorio da nema pojma o čemu osoba govori. Onda je glas rekao: “Ako vi izgovorite molitvu da vam vratim, ja ću vam vratiti sve vaše tekuće poruke”.

Čuo sam mnogo priča poput ove, priče o levitaciji, čudnim glasovima, neprirodnoj snazi, čitanju misli, sve je gotovo previše čudno da se povjeruje.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti