Boje koje Emu Bovari obavijaju jesu tonovi vode – plava, plavozelena i na kraju zelena boja njenog pokrova, koju je za njeno poslednje putovanje izabrao muž Šarl. Ponekad su te boje privlačnog sjaja, nekad su zlokobne, kao u prizoru kad Ema šije dok rastrežnjujuće dnevno svetlo boji hladan pepeo ognjišta u plavu boju somota, a muve mile po obodu plavičaste čaše. Zelena je zov i nagoveštaj prostranstva kojem Ema teži da se otisne. Dok naslonjena na dasku prozora zamišljeno posmatra ulicu, primećuje nekog gospodina u kaputu od zelene kadife koji dovodi seoskog momka da mu njen muž lekar pusti krv. U nespretnom razodevanju, kako bi pacijentu bilo lakše, Eminim razvezivanjem čvorova na vrpcama mladićeve košulje skidaju se slojevi i sa njene sudbine, sve do razgolićene Eme, koja je nesmotreno potrošila novac na skupu toaletu, porodicu skoro dovela do siromaštva, a sebe do samoubilačkog ropca.
I jahanje po poljima i kroz šumu, kao deo uzbudljive predigre sa ljubavnikom, jeste ljuljuškanje i erotično gibanje. Flober zaneseno piše svojoj prijateljici Lujzi Kole: „Danas sam, kao muškarac i žena, ljubavnik i ljubavnica, sjedinjeni u mislima, jahao kroz šumu u jesenje popodne pod žutim lišćem, i bio sam i konji, i lišće i vetar, i izgovorene reči, i grimizno sunce... i moje dvoje ljubavnika.“
Jahanje ne izostaje ni u
Andrićevoj „
Travničkoj hronici“ gde konzul Defose doživljava neuspešno ljubavno iskustvo sa amazonskom jahačicom koja nedvosmisleno zna kakav će igri biti kraj. Ana Mariji, supruzi njegovog kolege Davila, jedino je stalo da zavodi mladog konzula u igri koju vodi do opasne granice, dobro pazeći da je ne pređe.
U crnom kostimu sa dugom suknjom, kao salivena sa sedlom, Ana Marija jaše visokog vranca. Tamna figura, nalik modernoj kentaurki, nema nameru da siđe sa postolja i prepusti se Defoseu, koji joj se udvara očekujući dostojnu nagradu. Ljubavna predigra je u približavanju i udaljavanju njihovih konja, kad mladić uobražava da izdaleka vidi njen šešir
a la Valois, ispod čijeg oboda proviruju talas smeđe kose i lice bledo od jutarnje svežine. Čini mu se da vidi i njene uvek snene i pomalo podbule oči, kao da se upravo probudila. Tamni ansambl umotane jahačice, lice zaklonjeno obodom šešira znaci su da će Defose ostati praznih šaka.
Inače, jahaća scena u književnosti je slika prepuštanja nagonima, naročito u romanima devetnaestog veka kada ona ukazuje na ženin pad, gubitak najvažnijeg ženskog ukrasa, a to je nekadašnji tako važan stid, posle čega nastupa sunovrat njene vrline.
Dok Ema šumom jaše sa ljubavnikom Rudolfom, prizor se nazire kroz dugačak plavi veo njene jahaće haljine. Kroz koprenu, koja je sa njenog muškog šešira koso padala na zanjihane bokove, razabiralo se njeno lice u plavičastoj prozirnosti, kao da pliva pod providnim talasima. Kada je sjahala, pri hodu joj je zasmetala veoma dugačka haljina, mada ju je zadigla pozadi. Rudolf je, koračajući za njom, žudno posmatrao između crne čoje i crnih cipela nežnost njene bele čarape koja je izgledala kao deo njene golotinje. Pre nego što će se prepustiti zagrljaju, zabacivanjem belog vrata uz uzdahe i drhtaj, uplakana od naleta uzbuđenja pre nego zbog osećanja grešnosti, čoja Emine haljine tare se i zakačinje za kadifu ljubavnikovog kaputa, kao kad su se onda u povorci na njenom venčanju, za njenu svadbenu haljinu lepili čičak i čkalj.
Veliki plavi veo se, poput pozorišne zavese, podiže i spušta kad treba da sakrije trenutke Eminog uživanja sa ljubavnikom. On je i nagoveštaj nejasne postojbine sa ustalasanim morem pod plimom i osekom, sa fantazmagoričnim vodenim bićima željnim da se za trenutak pojave u zemaljskom svetu i kušaju ono što taj svet nudi. Plava staklena posuda sa arsenikom, u koju je Ema na kraju zavukla šaku i oblaporno gutala iz ruke otrovni prašak, odnosi je u te daljine kojima se najzad valja vratiti.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik