Nemoguće je da lepa Odeta, iz
Prustovog „Traganja za izgubljenim vremenom“, slična pokretnom oltaru, ostane neprimećena. Okićena je orhidejama, drži ih u buketu, cvetovi su joj u kosi, prikačeni za perjanicu od labudovog perja. Ispod mantila otvaraju se valovi crnog velura i jedan trougao bele suknje od grube svile, čija stroga geometrija pokušava da učvrsti raspevano treperenje latica. Pojavljuje se još i beli umetak na grudima, sevne belina plastrona poput inja sa opet zadenutim orhidejama.

Skoro da su se Odeta i Svan na ulici sudarili. Od svih načina rađanja ljubavi i rasejavanja te svete boljke, jasan znak primanja klice jeste talas nemira koji je potom potpuno preplavio Svana. Kocka (koska) je bačena. Baš ta osoba pri slučajnom susretu biće ona koju će Svan zavoleti. Nije potrebno ni da mu se ta žena, koju je inače poznavao, do tada sviđala. Jedino je postala važna žudnja koju je počeo da oseća prema Odeti, potreba koju je nemoguće zadovoljiti, puna strepnje, besmislena potreba čiji je predmet samo to biće, jer se zbog zakona ovog sveta tiče neuspeha da se voljena potpuno poseduje. Tako Prust opisuje kako se jedan otmen čovek finih manira, njegov junak Svan, za koga govore da ima istančan ukus, zaljubio u priprostu kaćiperku.
Iznenadni susret, takoreći sudar, poremetio je na Odeti orhideje pa se Svan galantno ponudio da ih namesti, da ih „turne malo dublje“ kako ne bi opet ispale. Tako će „nameštanje orhideja“ (
faire catleya) postati dražesna šifra ovo dvoje ljubavnika da označi onu bezobraznu želju za zagrljajima. Nešto slično ovoj ljubavnoj formuli postoji kod Kineza u izrazu „odseći rukav“ – aluzija koja romantičnom slikom ulepšava ljubav između dvojice muškaraca. Naime, poslednji car prve dinastije Hana, čuven po svojim ljubimcima, bio je jednog dana, radi audicije, primoran da ustane iz postelje dok je njegov najmiliji ljubavnik spavao na njegovom širokom carskom rukavu. Da li da probudi dražesnog mladića? Ni govora! Car je isukao mač i odsekao tkaninu rukava da se usnuli ljubavnik ne probudi. Uostalom, svaki par stvara svoj privatni jezik koji pripada samo njima, pun komičnih obrta, šašavih slika i skraćenica onoga što se podrazumeva a što je samo njima poznato.
Kad mu je Odeta najzad otvorila vrata svog budoara, Svan je istog trenutka postao svestan duše jedne kurtizane. Ljubavno gnezdo bilo je ispunjeno svim i svačim, istočnjačkim tkaninama, turskim brojanicama i raznim džidžama, japanskim fenjerom u kojem je gorelo plinsko svetlo, dok je u predvorju ležao zagrobni ukras sličan sarkofagu, sanduk pun hrizantema, koje su Svanu inače išle na živce. Budoar-sitničarnica je posredstvom erosa doživeo estetsku promenu. Sve te grozote počinju da mu se sviđaju. Hrizanteme, koje nije mogao da smisli zbog njihovog grobljanskog mirisa, sada mu liče na zvezdice što sijaju iz mraka predsoblja. Tu su i omiljene bezmirisne orhideje koje Odeta voli zato što su kao od svile. „Ona tamo kao da je izrezana od postave mog mantila“ – cvet dobija osobine postave i atribute elegancije neke tkanine umesto da bude obrnuto, da priroda posluži kao najviše merilo procenjivanja. Orhideja ne podseća samo na postavu već Odeta sebe upoređuje sa tim cvetom, naglašavajući da je nepristojan i poput gazdarice istovremeno prefinjen, dostojan da ukrašava njen salon.
Marsela Prusta krasila je istančanost čula, o čemu govori simboličan ukus poznatog kolačića madlen. Njegovo osetljivo čulo mirisa pokriva široku lepezu od otužnih salonskih parfema do ustajalog muzejskog vazduha sa truncima prašine. Zato su mu, kao i njegovom Svanu, omiljene orhideje, cveće bez mirisa ali u nežnim tonovima uspavane ili uzbuđene puti. Purpurno roze, rozikasto lila ili ljubičasta povezuju se sa umetničkim temperamentom sklonim melanholičnim stanjima i sanjarenju. Takva je boja orhideje
Cattleya labiata, nazvane po britanskom botaničaru Viljemu Katleju, inače skupog i retkog cveta koji ukrašava Svanovo udvaranje. Ružičasta haljina Odete obnaženog vrata i ruku, na početku poznanstva sa Svanom, seli se kasnije na Odetinu ljupku ćerku Žilbertu.
Odeća u Prustovom romanu igra ulogu semafora. Ne samo da poručuje „priđi“ već i opominje da se stane. Svan prepoznaje kad ga Odeta vara po određenoj odeći namenjenoj drugom muškarcu: kratak mantilić za posete, šešir
a la Rembrant i na grudima obavezan stručak ljubičica. Jednostavna skica neznatne raspojasanosti, koju bi Svan nenadano ugledao, pokazivala je da Odeta ima i drugi život koji njemu ne pripada. „Kad samo pomislim da sam upropastio godine svog života, da sam poželeo da umrem, da sam svoju najveću ljubav doživeo sa ženom koja mi se u stvari nije sviđala, koja nije bila moj tip!“ Kako to mnogima zvuči poznato!
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik