„Ja neću da napuštam vilenjački svet, jer to je jedini svet u kome umem da volim i da živim“, kaže vilenjak Srećko u gorkonježnom finalu romana „
Bajka o Bajalicama“. Srećko je vječiti petarpanovski dječak u limbu nevidljivog svijeta, onog svijeta koji samo čiste, otvorene duše umiju da vide i dotaknu.
Roman je žanrovski prevashodno pisan za dječju publiku. Majstorski zadovoljavajući prve levele napetosti, avanture i medija bajke. No beogradski poeta i romanopisac
Vojislav Todorović „vrativši se sebi“ (kako stoji u biografskoj bilješci) i dječaku u sebi koji ne želi da odraste, ponudio je slojevitu ponornicu kroz sve nesavršenosti svjetova starijih, otupjelih u beznađe ili ogrezlih u gramzivost i nasilje. Djeca su mudrija od nas. Mi matori im ugrađujemo gluposti i kvarove na dušama. Svako zlo i svako dobro prvo nastaju u porodici. Ono u čemu posrnemo kod porodičnog stola, kasnije brutalno plaćamo. Ta se istina i te kako reflektira u nježnom utopijskom Todorovićevom romanu. Kako to već u životu biva, tajming izlaska „Bajke o Bajalicama“ odjednom se poklopio sa drastičnim nebajkovitim ratom u Ukrajini. Novim izvozom nasilja koje Evropom i svijetom raznosi ono malo ljudskog dostojanstva koje nam je matorima ostalo. Fino autorovo tkanje kroz slavensku mitologiju tako se ukazalo i kao efikasni eliksir protiv užasa najnovijeg slavenskog bratoubistva.
„Bajka o Bajalicama“ počinje kao neorealistički melokomedijski portret porodice u kojoj odrastaju glavni junaci, jedanaestogodišnji blizanci Milica i Milan. U vremenu posvemašnjeg bahaćenja u kojem vladaju pohlepni oligarsi, a srednja klasa sve češće obitava na pragu luzerstva, Todorović nas vraća u vrijeme „Pozorišta u kući“. Tata Miša jeste reinkarnacija Rodoljuba Petrovića (odrastali smo uz njega u genijalnim rukama Vlastimira Đuze Stojiljkovića), on vozi izraubovanu bubu kabriolet i guši se u kreditima, a majka Mima onomad je zbog ljubavi za Mišu zanemarila svoj imućni porodični pedigre. Elem, Todorovićeva priča započinje jedne noći kada tata Miša rezignirano obznanjuje da ih mori finansijska stiska i da nema ništa od planiranog ljetovanja u Grčkoj – na rate. Milicu i Milana roditelji odvode u planine kod tajanstvenog pradede Stojana. Gorštak stogodišnjak, namćor izvana, a beskrajno toplog srca, Stojan će blizance uvesti u omađijani svijet o kakvom nisu mogli ni da sanjaju. „Bajka o Bajalicama“ postaje u tom trenu čudesni demijurg hranjive mašte. Nešto kao kozmodrom za pročišćenje i recikliranje svake mrve civilizacijskog otpada. Egocentričnost ljudskog roda koja je dovela do toga da su kompromisi postali svakodnevno utočište predaja i odustajanja, sjajno je raskrinkana u rečenici vile Ravijojle: „Ko o čemu, vi ljudi samo o rizikovanju života. Kao da ne postoje drugačiji oblici života, pored vašeg.“
U opustjeloj pastorali djeca će kroz usamljenost ostavljenih staraca zamrznutih u vremenu spoznati lekcije o pravim životnim vrednostima. O nadanjima i razočaranjima, izdajama i praštanjima. Tamo na posljednjem parčetu smisla Milica i Milan napunit će svoja srca nezaboravnim naravoučenijima. I vratiti se u svoju porodicu, spremni da se nesebično bore za njene vrline.
„Bajku o Bajalicama“ trebalo bi djeca da čitaju svojim roditeljima pred spavanje. Vjerujem da bi ovaj svijet bio bolji, tolerantniji i jednostavniji.
Autor: Davor Špišić
Izvor: festival.mikser.rs