Kada su se pre nekoliko godina pojavili film i serija koji su obrađivali smrt kneza Mihaila Obrenovića, šira javnost se ponovo zainteresovala za pojedinosti iz njegovog života i vremena koje je obeležio. Sve to upravo donosi nova knjiga istoričara
Nebojše Jovanovića, koju je Laguna nedavno objavila pod naslovom „
Dvor kneza Mihaila Obrenovića 1860–1868.“. Iako je o ovom srpskom vladaru posvećeno nebrojeno publikacija naučne ili publicističke prirode, za Jovanovićevu knjigu možemo reći da pripada naučnoj istoriografiji, ali da je pisana za širu čitalačku publiku. Stoga će budući čitaoci moći da se oslone na sve što je napisano između njenih korica a da je pritom ne odlažu usled nepotrebnih i zamornih pasaža kojima su istoričari često skloni.
Način na koji je Jovanović pristupio temi predstavlja, zapravo, nastavak puta koji je započet knjigama o
knezu Aleksandru Karađorđeviću i
gospodaru Jevremu Obrenoviću. U središtu knjige ne nalaze se samo knez i njegov život nego i njegov dvor, okruženje i svakodnevni život. Reč je o pristupu koji u našoj istoriografiji i publicistici nije toliko zastupljen, za razliku od inostranih primera poput
Sajmona Sibaga Montefjorea i njegove knjige o „dvoru crvenog cara“ – Josifa Visarionoviča Staljina. Knjiga je podeljena na pet celina, pri čemu se prva odnosi na period do 1859. godine. U tom periodu, kao najmlađe dete kneza Miloša, Mihailo zapravo nije bio predviđen za naslednika prestola, ali se na tom mestu ipak našao nakon smrti svog starijeg brata Milana. Zatim autor pitkim stilom opisuje političke okolnosti koje su obeležile njegovu prvu vladavinu, koja je trajala svega tri godine, kao i dugogodišnje izgnanstvo koje je ključno uticalo na formiranje njegovog političkog profila. Iako se u Srbiju vratio kao čovek naprednih shvatanja, autor objašnjava da je Mihailo bio duboko svestan da sve ono što je video u modernim evropskim zemljama neće moći tek tako da presadi u zemlji čiji je knez ponovo postao 1860. godine.
U drugom delu knjige, posvećenom Mihailovoj drugoj vladavini, autor opisuje situaciju u kojoj se tada nalazila Evropa, a koja je u snažnoj meri uticala na spoljnopolitičke planove srpskog kneza. Italijansko i nemačko ujedinjenje nadahnjivalo je kneza Mihaila, koji je radio na savezu balkanskih naroda, i ratu koji bi doveo do oslobođenja od osmanske vlasti. Stoga su pokrenute brojne reforme, pre svega vojske, državnog aparata i privrede, ali koje nisu bile praćene i političkim slobodama koje je očekivala inteligencija školovana inostranstvu. Autor je zbog toga dobar deo ove celine posvetio objašnjenju šta je to „prosvećeni apsolutista“ – epitet koji se u našoj javnosti najčešće vezuje za ime kneza Mihaila Obrenovića. Opisani su i njegovi napori da turski garnizoni napuste Srbiju, što se konačno desilo 1867, kao i pojedinosti u vezi sa tragedijom koja se odigrala 10. juna 1868. tokom njegove poslednje šetnje u Košutnjaku.
Treći deo knjige autor je posvetio instituciji dvora. „Dvor Knjažeskij“ ili „Konak“ nalazio se na Terazijama i predstavljao je zdanje u kojem su od 1844. do 1904. boravila šestorica srpskih vladara, od toga tri kneza i tri kralja, dva Karađorđevića i četiri Obrenovića. Međutim, dvor dobija službeni karakter tek u vreme druge vladavine kneza Mihaila. Zahvaljujući
Dvorskom protokolu, koji je sastavljen 1861. godine, dvor je postao ustanova koja je predstavljala atribut države i dinastije, koja je kreirala državnu politiku, širila kulturu i uticala na razvoj srpskog društva. Pored objašnjenja društveno-političkog značaja dvora, autor je pažnju posvetio i izgledu dvora, oslanjajući se pritom na opise i ocene velikog broja savremenika. Na osnovu raznovrsne građe, autor je opisao i svetkovine koje su se održavale na dvoru, kao i odevanje i ishranu njegovih žitelja i posetilaca.
U četvrtom delu autor opisuje međuljudske odnose, pre svega odnos kneza Mihaila prema svojoj supruzi kneginji Juliji, kao i prema svojim bliskim rođacima, poput Anke Konstantinović i njene ćerke Katarine, koji su na njega imali veliki uticaj. Odnos između kneza i njegove sestričine oduvek je privlačio pažnju šire javnosti, zbog čega im je autor posvetio značajnu pažnju u ovoj knjizi, kao i ličnosti Mihailovog vanbračnog sina.
Završna celina zapravo predstavlja kratak pregled istorije dinastije Obrenović. U njemu je autor skrenuo pažnju čitaocima na dvorove u kojima su Miloš i Mihailo odsedali tokom svoje prve vladavine, zatim na instituciju Državnog saveta koji je od 1815. do 1903. godine imao zanimljiv razvoj i promenjiv odnos prema Obrenovićima, kao i na ogromno nasleđe koje su vladari iz ove dinastije ostavili srpskom narodu.
Interesovanje ljudi za istorijske ličnosti u velikom je raskoraku sa dometom koji imaju rezultati istorijske nauke. Iako to nije jedini razlog, činjenica je da našim istoričarima, pritisnutim brojnim obavezama koje nameće akademski život, pisanje popularnih istorijskih knjiga predstavlja ozbiljan luksuz. Upravo zahvaljujući ovoj knjizi, u kojoj je na naučan i literarno prijemčiv način opisao ličnost i dvor kneza Mihaila, Nebojša Jovanović se nametnuo kao jedan od retkih profesionalnih istoričara čiji rad predstavlja most na kojem se susreću rezultati istorijske nauke i interesovanja šire čitalalčke publike.
Autor: Dragoljub Mandić, doktorand na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu