Prvo što upada u oči u ovoj zbirci pripovedaka
Slavenke Drakulić jeste prepoznatljivost, kao da opisuje naše iskustvo, osećanja. Možemo se identifikovati sa iskustvima i osećanjima njenih junakinja iliti nje same. Drugi, rekla bih neobičan uvid su teme oko kojih zapliće i raspliće pripovedanje. Ovo je civilizacija koja favorizuje mladost, tulume, razdraganost koja je često ničim neuslovljena, radost radi radosti. Slavenkine teme su: starenje, bolesti, umiranja, zaborav. A ipak je veoma čitana! Svaka njena knjiga postaje praznik, slave je. Gledam neke promocije njenih knjiga na Jutjubu, gomile mladih ljudi, ushićenih, plješću, pažljivo slušaju. Postaje ikona mladosti i feminizma. U čemu je ključ? U iskrenosti i brižljivom, prilježnom posmatranju života oko sebe i sebe same. Jasno je da kad duboko zađete u sedamdesete, a na vidiku su osamdesete, imate iskustva starih žena bez obzira na društvenu poziciju, priznanja, mogućnost da prikrijete deo onoga što starost razotkriva.
Slavenkina književnost je duboko proživljena. Nije to samo govor u prvom licu koji su izabrale feminiskinje i onda kad progovaraju tuđa iskustva. To je stvarna identifikacija sa iskustvima žena njenih, i mojih naravno, godina.
Prva pripovetka u zbirci
in medias res zakucava nas u ono što svaka stara osoba, naročito stara žena, svakodnevno doživljava. Okolina nas ne vidi – kao da smo od stakla. Preko nekadašnjih lepotica muški pogledi klize u stranu, retko ko da ih pogleda, o zagledanju ni govora. „Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više... blijedim... Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najpre ono mutno, a zatim u sasvim prozirno. Njihova veličina ništa ne znači, težina i visina zanemarljive su. Odeća također... Trebalo mi je dosta vremena da primijetim kako nestajem, vidjela sam to najprije u očima drugih.“
Surova je Slavenkina konstatacija da „prvi simptomi nevidljivosti počinju u krevetu, ne na ulici.“ A većina žena ipak ostaje sa svojim partnerima/muževima jer, kakvi god da su, oni mogu biti oslonac da se brže izađe iz depresije. „Treba mi neko biće kojem mogu reći da se bojim sljepoće, da sam umorna i da ne mogu više čekati po čekaonicama kako bi mi potvrdili ono što ionako znam, da tome nema lijeka.“
U nekoliko pripovedaka ove zbirke junakinja priče je njena majka. Otkuda ta opsednutost majkom? Dolazimo u godine kad nam je majka postala čitljivija, popuštali su joj mehanizmi prikrivanja namera, ispravljanja porodične istorije. Postajala je nemoćna. Dakle, bile smo u prilici da iskažemo i praktikujemo vlastitu moć nad njom, grubo rečeno da joj se osvetimo za njeno odsustvo podrške kad nam je bila najpotrebnija, a ona se izmakla i sledila upute našeg oca, čitaj patrijarhata.
U jednom trenutku Slavenkine priče osetila sam da je bila jača od mene – posle majčine smrti suočila se sa majčinim stvarima, pretresla ih, odvojila prema različitim namenama. Ja sam sve prepustila mom bratu. Nisam bila u stanju da se ponovo suočavam sa njenim prioritetima, stavljanjem akcenta na krpice, cipelice, farbice, kremice. Na te njoj tako bitne rekvizite za održavanje lepote uvek sam gledala sa nipodaštavanjem. Ali to je bila moja majka. Slavenka je izvukla i nešto dobro iz te karakteristične ženske osobine svoje majke koju nije sledila. Prevela je majčine preokupacije na izraženu estetsku dimenziju i pokazala razumevanje za društvenu cenu koju je njena majka plaćala. „Cijena koju je plaćala za to što izgleda drugačije i što sve oko sebe čini takvima, bila je usamljenost i nerazumijevanje okoline. Njezin je talenat za uljepšavanje bio neka vrsta grijeha, pretenciozno ponašanje koje se smatralo neprimjereno u poslijeratnoj provinciji.“
Ne bi Slavenka bila to što jeste a da se ne osvrne na uznemirujuće i bolno svedočenje sa posledicama ratnih zbivanja na usamljenom otoku koga rat nije ni dotakao. Kuća njenog pradede je izložena prodaji. Sa majkom je otišla da možda poslednji put vide mesto na kojem su i jedna i druga kao deca osećale ljubav i sigurnost. „Odjednom mi je postalo jasno da se ovdje, u ovoj kući koju je nasljedila rođakinja u Beogradu, dogodio prijeki sud. Kažnjena je kuća jer se vlasnica udala za Srbina i s njim napustila otok kad je počeo rat... Moja se mama u starosti poželjela vratiti na mjesto gdje se nekada davno osjećala sigurnom, u nešto poznato što pripada samo njoj. Kako se osjećala kad je vidjela da je kuća provaljena, da nema povratka, da je i njoj ukradena prošlost, čak i uspomene? I da se nema kamo vratiti, čak i kad bi se tu uselila, sve počistila, popravila i vratila stvari na mjesto.“
Autor: Nadežda Radović
Izvor: Danas