U zbirci „
Novi ljudi pogrešnim redom“ švedski pisac, glumac i dramski autor
Jonas Karlson (1971) potvrđuje svoj jedinstveni književni glas poznat i srpskom čitaocu iz romana „
Račun“ i „
Cirkus“. Ova zbirka od jedanaest međusobno povezanih, ali samostalno čitljivih narativa tematski se nadovezuje na autorovu raniju prozu, ali uz dublje psihološko „kopanje“ i formalno veću zrelost.
Naslov zbirke nije metaforičan samo na tematskom nivou – priče zaista nisu izložene u hronološkom ili logički doslednom redu. Redosled je, najbolje rečeno,
paradoksalan – hotimično nenameran, kao da preslikava haotičnost svakodnevice. Likovi se pojavljuju i nestaju, ponekad menjaju perspektivu, a katkad se iznova razotkrivaju u novom svetlu. Tu su jedan kulturni radnik, koji pokušava da se izbori s ljubavnim raskidom, protagonistkinja odlučna da postane „nova osoba“, dečak koji provodi u ćutanju čitav dan, uporno i bez većeg objašnjenja nego što je istrajavanje u samodovoljnom unutarnjem otporu svetu... Posredstvom ovakvih i srodnih likova, Karlson nas u priči za pričom suočava s pokušajima bega od sebe, težnjom za promenom i početkom iznova. Ali cena tih pokušaja uvek je visoka i ogleda se u nesigurnosti, gubitku i slabljenju identiteta, samoći…
Kao što se može naslutiti, osnovni tematski okvir zbirke čini suočavanje sa sopstvenim identitetom, željom za promenom i frustracijom zbog nemogućnosti da se ta promena zaista dogodi. Karlson bez patetike sebi i čitaocu postavlja pitanja poput: Možemo li postati neko drugi? Da li bi to zaista nešto promenilo? Koji deo nas je „autentičan“? Koliko su naši identiteti, zapravo, uslovljeni tuđim pogledom a koliko onim što smo zacrtali kao sopstveni identitet?
U smislu tematskog okvira zbirke najparadigmatičnija je verovatno završna –
Soba 2316. U njoj zatičemo naratora kako luta hotelskim hodnicima u potrazi za svojom sobom. Svakako je reč o metaforičnoj potrazi za identitetom, mestom koje čoveku pripada, domom koji je istovremeno stvaran i neuhvatljiv.
Karlsonova proza odiše niskim intenzitetom: tihim smehom i duhovitim obrtima koji izviru iz ponekad apsurdnih a katkad i neprijatnih situacija. Dijalozi su svakodnevni ali, u svojoj skromnosti – razarajući. Nema previše opisa okoline: svet se naslućuje kroz ponašanje i govor likova. Pisanje se često odvija u prvom licu, sa neretkim unutrašnjim monolozima. Stil je jednostavan, gotovo svakodnevan, uz često oslanjanje na ponavljanje i varijacije, čime se s jedne strane dobija magična repetitivnost a s druge stvara osećaj unutrašnje ritmike. Posebno se to vidi u priči
Tri metra Ulice Hurnsgatan, u kojoj se ista scena prepričava iznova, svaki put s novim uvidom i sve većom neurozom. Ova prozna repetitivnost, začinjena humorom i egzistencijalnim nabojem, evocira čak i
Kafku, ali u skandinavskom, nežnijem ključu.
„Novi ljudi pogrešnim redom“ je zbirka o nesigurnosti, pokušajima da se razbiju obrasci i pobegne iz začaranog kruga svakodnevice. Iako su Karlsonove priče često komične, pa i apsurdne, iz njih izbija duboka humanost i empatija. Njegovi junaci su ljudi kakve srećemo svakog dana, koji nas podsećaju na nas same.
Zbirka može da se čita kao labavo povezana celina, ili kao zasebne pripovesti koje se međusobno ogledaju i dopunjuju. Bilo da je redosled u skladu s onim koji je pisac zadao ili je, kao što naslov iziskuje –
pogrešan.
Autor: Domagoj Petrović