Stejsi Robinson, autorka, scenaristkinja i dugogodišnja drugarica pokojnog hiphopera Tupaka Šakura, dobila je zadatak da piše knjigu o njemu, zadatak koji se ispostavio i kao blagoslov i u isti mah teret. Reč je o blagoslovu jer teško da može biti višeslojnije i atraktivnije teme od one o čoveku čiji mit raste svakim danom od njegove smrti. Teži deo zadatka ogledao se pak u tome što je trebalo napisati biografiju o nekom ko je živeo
glasno, ali umro
tiho. Robinsonova je rešila mogući problem ne pokušavajući da napiše knjigu koja teži da predstavlja konačnu istinu već je nastupila sa poštovanjem i, u tom ruhu, napisala produženi dijalog između prošlosti i sadašnjosti.
Iako je arhivski korpus građe – Tupakove beleške, stihovi, crteži, poetski fragmenti, delovi necenzurisanih razgovora s njim... – izuzetno dragocen za knjigu, čini se da je od još većeg značaja to što je autorka lično poznavala svog junaka. Tako dobijamo Tupaka koji nije samo eksponirani umetnik i borac za rasnu jednakost, već i dete, sin, brat, učenik, sanjar, ranjeni muškarac… On je lik koji uvek nosi svesku, čak i u potaji, i kad sedi nag u kupatilu, pišući stihove na ve-ce šolji, dočim ga ceo svet traži.
Tupakova nezasita potreba da piše, da misli, da se izrazi, da čita, ukazuje na intelektualnu glad koja ne priliči stereotipu
gangsta repera. Na osnovu ove biografije može se slobodno dospeti do tvrdnje da bi u nekom drugom svetu, glavni junak Stejsi Robinson mogao biti veliki pesnik, revolucionarni vođa, pa i univerzitetski profesor. U tome je Tupakov paradoks: njegov um bio je previše oštar za formu u kojoj je izabrao da deluje, a previše ranjiv da bi ga svet ostavio na miru. Njegova osetljivost na rasna pitanja predstavlja produženje aktivizma njegove majke, i s te strane se pokojni reper ispostavlja kao krajnje logičan i zaokružen lik.
Da se razumemo: autorka nije napisala apologiju svog junaka. Naprotiv, ona ne beži ni od mračnih delova priče: pre svega samodestrukcije, mizoginije, paranoje, niti mehanizama manipulacije. Pitanje optužbe za seksualno zlostavljanje iz 1993. godine ostaje otvoreno, sa svešću da svaka priča ima dve strane, ali i s jasnim prikazom kako je taj događaj promenio Tupaka. Ali to nije jedino što je ostalo otvoreno: to je slučaj i sa njegovim životom, i u umetničkom i u doslovnom smislu. Drugim rečima, sve dok su njegovi stihovi i dalje deo protesta i analizirani na univerzitetima, odnosno i dalje se slušaju, Tupak nije završio.
Za razliku od biografije o njemu, čiji završetak je nagao, što bi nekom možda moglo i zasmetati. Međutim, kao da je to u isti mah jedini mogući kraj ove knjige, jer je napisan u krajnjem dosluhu s temom: kao što se Tupakov život završio iznenadno i naglo, takav je slučaj i sa ovom
autorizovanom biografijom. Koja definitivno nije samo dokument o jednoj osobi – ona je studija o tome kako se gradi i razara mit, kako se umetnost prepliće sa životom, i kako tuga može trajati decenijama.
Autor: Domagoj Petrović