„
Duševna muzika“
Terija Pračeta je šesnaesti roman u
serijalu o Disksvetu i treći u podserijalu o Smrti. Nakon što u tragičnoj nesreći sa kočijom poginu njegova usvojena ćerka Izabel i zet/bivši šegrt Mort, Smrt je uznemiren i neutešan u svojoj tuzi. Smrt odlazi u svet, ostavljajući svoje radno mesto upražnjeno, koje će ubrzo biti nametnutno njegovoj zbunjenoj unuci Suzan (koju su držali podalje od njega kako bi živela normalan život). Ona se, međutim, muči sa zaduženjima novog radnog mesta jer pokušava da pomoću njih svet učini pravednijim. U međuvremenu, mladi muzičar po imenu Imp doputovao je u Ank-Morpork iz svog udaljenog zavičaja u planinama kako bi se proslavio u gradu. On ne zna da je nešto moćno i drevno bacilo oko na njega, menjajući stvarnost kako bi mu ostvarilo snove... kako
ono želi.
Uvek sa uzbuđenjem čitam romane Disksveta o Smrti, pa mi je žao što u ovom Smrt ima do sada najpasivniju ulogu. Moram da to pomenem. Zaista je uočljivo. Uprkos tome, knjiga nudi puno sjajnih dešavanja, pa, iako sa svojim omiljenim likom nisam proveo onoliko vremena koliko sam želeo, nudi i mnogo toga za otkrivanje i užitak. Pritom, zajedno sa Suzan otkrivamo njeno bizarno nasleđe.
Kao unuka Smrti, Suzan je nasledila većinu njegovih sposobnosti i osobina – koje se pojačavaju u njegovom odsustvu – što joj omogućava da vidi stvari na isti način kao on, ali iz ljudske perspektive. Na ovaj način, iako je Smrt često odsutan, dobar deo priče se bavi razumevanjem njegovog lika: kako on vidi svoju ulogu u svetu, kako se ta uloga menjala i kako pokušava da se poveže sa drugima. Svideo mi se baš svaki detaljčić u njegovim pokušajima da oponaša ljude. Jedan od njih je naročito značajan za njegov odnos sa Suzan, koji neću otkrivati, ali tu je još toliko mnogo sitnica, kao što su peškiri u kupatilu tvrdi kao kamen i fioke u stolu koje se ne otvaraju. On shvata da pojedine stvari pripadaju na određenim mestima, ali ne razume čemu služe. Svidelo mi se i to što je uspešno dočarano koliko je njegov um onozemaljski, ali ipak možemo da se poistovetimo sa načinom na koji pokušava da shvati druge i izgradi odnose.
Uprkos tome što Smrt i Suzan imaju glavne uloge, u samoj srži priče su Imp i njegovi sapatnici – patuljak po imenu Glod koji svira duvačke instrumente i trol bubnjar po imenu Krečko. Dok se muče da se priključe Esnafu muzičara u Ank-Morporku (zbog skupih članarina), otkrivaju mističnu gitaru u zagonetnoj prodavnici koje dan ranije nije bilo i eksplodiraju na muzičkoj sceni uprkos željama Esnafa. Gitara je zaposednuta onozemaljskom muzikom, kojom bend (nazvan „Kamenje i rokanje“ zbog Krečkovog naštimovanog kamenja) ne upravlja toliko koliko muzika upravlja njima. Gitara spašava Impa sudbinske smrti u noći njihovog prvog nastupa, na Suzanino zaprepaštenje, i bend postiže ogroman uspeh jer muzika publiku dovodi u stanje zanesenog entuzijazma.
Ako nije očigledno, muzika je
rok, i mada me pretpostavka da ona potresa fantastični svet baš i ne obara s nogu, stekao sam jak utisak da se Pračet silno zabavljao igrajući se ovom idejom. Njegova očigledna razdraganost dosta je zarazna. Priča je prepuna skečeva, aluzija i malo korigovanih referenci, kako bi se uklopile u okruženje, i bilo je teško suzdržati smeh. Muzika nije nešto što posmatram naročito kritički, ali je bilo veoma lako shvatiti šale. Na primer, Imp kasnije menja ime u Badi, jer je prevod njegovog izvornog imena „Zimzeleni Pupoljak“ (
bud of holly – aluzija na Badija Holija). Tu je i mala aluzija na „
Braću Bluz“, koju sam shvatio iako nisam pogledao film.
Osnovna radnja, gde neki spoljašnji faktor stupa u Disksvet i menja ga iz korena, dosta je česta u ovom serijalu. Arhirektor Ridkali, jedan od perspektivnijih sporednih likova, čak i sam to primećuje na poluznalački način, što mi je bilo strašno zabavno. Bilo kako bilo, ovde je taj koncept prilično vešto razrađen. Iako nije naročito duboka, priča pruža zanimljiv komentar na to kako vrtoglava slava može da bude neodoljiva, pogotovo ako ste u početku zacrtali skromnije uspehe, bilo da je to samo zarađivanje za život ili prosto otkrivanje svog talenta svetu. Sve se to sjajno uklapa na (meni) neočekivan način u ovoj priči o muzičkoj slavi i aluzijama na rok muziku, dajući Smrti nešto što nije znao da mu je potrebno u njegovoj potrazi za zaboravom. I na veoma suptilan način.
„Duševna muzika“ je odličan nastavak priče o Smrti, koji na odličan način dodatno pruža uvid na razvoj lika. Pravi je primer dobre, zasebne priče koja postavlja temelje za buduće knjige. Odvija se na toliko nivoa da deluje kao da se mnogo toga dešava odjednom, ali sve funkcioniše u harmoniji. Prvi susret sa Pračetom možete ostvariti sa bilo kojim romanom o Disksvetu i nećete pogrešiti, mada bih ipak preporučio da prethodno pročitate „
Morta“ i „
Kosača“. Ako vas privlači rok muzika, ovaj će vam se definitivno svideti. Iako me nije oduvao, ovaj roman je premašio moja očekivanja i od mene dobija visoku ocenu!
Izvor: musewithmeblog.com
Prevod: Đorđe Radusin